S profesorom hrvatskog jezika Ivanom Pinterom nisam mogao razgovarati na priličnijem mjestu nego je to knjižnica I. OŠ u kojoj je nakon mnogih putešestvija na radnim mjestima od seoskih osnovnih do srednjih škola, dočekao mirovinu. U neizostavnom šeširu i zimskom kaputu pojavio se točno u 7 sati ujutro, kako bismo u trajanju jednog školskog sata prošli, ne samo njegovim životom, već i dijelom bjelovarske povijesti, nekadašnjeg sustava, vlastitih nezadovoljstava, ali se i na kraju dotakli onoga što se obično naziva „ostavljanjem traga“ tijekom godina provedenih između đačkih klupa. Ivan je „čisti“ Bjelovarčanin, rođen 1942. godine, čije je djetinjstvo i ranu mladost obilježila Šenoina ulica u kojoj je odrastao s Antom Abramovićem, Mirkom Živoderom, braćom Kranjec, Nenadom Radenićem…

-Bili smo gladni, goli i bosi. Ali nekako zdraviji i okrenuti životu pa sam, gledajući u retovizor, na neki sam  način ponosan, premda dozvoljavam subjektivnost u poimanju dijela života koji se odnosi na odrastanje. U ulici nije bilo struje, čitali smo i pisali zadaće uz petrolejsku lampu, što iz današnje perspektive doživljavam romantičnim, bez obzira koliko bilo teško za sve nas. Sjećam se prve lopte s kojom smo igrali nogomet na starom sajmištu. Njen vlasnik je bio Viktor Martin Kinel kojem su braća iz inozemstva poslala tu famoznu igračku, ali radilo se o „medicinki“, teškoj lopti koja u stvari služi za razgibavanje, a mi smo je gotovo do puknuća prstiju svakodnevno udarali nogama i bili sretni što se možemo igrati – prisjeća se prof. Pinter.

Ubrzo su dječje igre zamijenjene školskom klupom u čemu je i nešto simbolike?

Krenuo sam u Prvu mušku školu koja se nalazila na mjestu nekadašnje Prve osnovne, dr. Franko Winter, u kojoj sam, ali pod drugačijim nazivom, i dočekao mirovinu. Učiteljica bi za one koji će paziti na red uvijek određivala malo bolje odjevene učenike koji su se mogli izbrojiti na prste jedne ruke. Jer, većina razreda je izgledala „uniformirano“ u iznošenoj odjeći starije braće, pokrpanih rukava na tadašnjim odjelcima i majicama ili loše skraćenih hlača. Iako sam bio miran, učiteljica me iz ne znam kojeg razloga prije početka prvog roditeljskog sastanka „za kaznu“ poslala na stajanje iza ploče, što je vidjela i moja majka vjerojatno pomislivši: „Bože, što se to događa s mojim sinom“. A nisam ništa skrivio.

 

Sljedeća obrazovna stepenica bila je Ekonomska škola…

Svi dečki koji su se družili „oko placa“ upisali su tu školu, ali to smo učinili i zbog toga što je naša tadašnja moralna verikala bio Vuko Tripković, koji je učinio isto, kasnije završio kazališnu akademiju i nakon nekoliko godina otišao u Francusku. Kako smo pak svi bili „ljuta“ sirotinja, računali smo da ćemo s tom školom lakše do posla, ali… Završili su je i mnogi danas poznati ljudi poput bivšeg ministra prosvjete dr. Vladimira Strugara, sjedio sam u klupi s pokojnim Ivanom Đurancem, rukometnom legendom, koji je sa svojih 17 godina zaigrao za reprezentaciju bivše države, dok sam ja u to vrijeme bio članom bjelovarskog RK Željezničar.

 

Ipak,tada ni ta škola nije jamčila, kako ste očekivali, posao „u struci“?

Ali, zato su se tražili učitelji i 1961. odlazim u selo Tremu kod Sv. Ivana Žabna gdje sam proveo pola godine i ponovo se vraćam u Bjelovar koji je za mene tada bio središte svijeta. Kako su u to vrijeme autobusne i željezničke linije, posebice u večernjim satima, bile nepoznanicom, jednom sam pješačio do Bjelovara više od 20 kilometara i, koliko se sjećam, drugi dan odigrao odličnu utakmicu.

 

Je li povratak u Bjelovar donio „poslovno“ olakšanje?

Ni približno. Odlazim u vojsku i nakon povratka dobivam posao materijalnog knjigovođe u Tehnici i bez ikakvih kredita i stipendije, s dvije ušteđene plaće, bez znanja roditelja, upisujem zagrebačku Pedagošku akademiju. Studij uz posao noćnog čuvara završavam prije roka, zahvaljujući ponajprije prijašnjoj „nadgradnji“ koja se temeljila na čitanju i pisanju pjesama objavljivanih u gimnazijskom listu kojeg su uređivali Željko Sabol, Vojo Šiljak i Željko Vukres. Ali, i s akademijom teško pronalazim posao u Bjelovaru gdje je u tadašnjim školama radilo 40 posto nastavnika bez stručne spreme i odlazim u Orlovac, potom Novu Raču, a u međuvremenu uz rad završavam Filozofski fakultet. Ni to nije bilo dovoljno za konačni povratak u Bjelovar, kamo dolazim tek 1983., i to na II. OŠ, a znam i zašto. Nikada nisam pripadao nekim strujama i silnicama, već sam uvijek nastojao biti svoj. I s današnje distance vidim da sam umnogome griješio, ali jednostavno nisam mogao protiv nekih vlastitih stavova i uvjerenja. Ipak, na četiri godine odlazim u Berlin poučavati djecu naših radnika na privremenom radu, i 1987. se vraćam u Ugostiteljsku i prehrambenu školu, premda je u toj niski dolazaka i odlazaka još bezbroj detalja.

 

Cijelo to vrijeme uvijek ste pokušavali hrvatski jezik „izvući“ iz razreda.

Dio nastave temelji se na afirmaciji jezika na samostalnom prostoru i, bez lažne skromnosti, držim da sam u tom dijelu dosta postigao, od Praških listića, Baščanske ploče, Vinodolskog zakona do Andrića, Krleže i Ivane Brlić Mažuranić, tražeći izričaj koji su djeca mogla i ostvariti. Radili smo na dramskim grupama, časopisima, surađivali s Radio Zagrebom, za što je pristigao pregršt nagrada sa sudjelovanja na 25 državnih natjecanja LiDraNo, a i danas me zovu na razne prosudbene komisije što držim dijelom priznanja za ono što je napravljeno tijekom svih godina.

 

Vjerojatno je i to tek dio vašeg profesorskog kreda?

U razredu sam uvijek želio uključiti učenike u nastavni proces, bez obzira na njihovu motiviranost, i to vrijedno evidentirao, kako bih o svakom ponaosob imao jasnu sliku. Ujedno sam iz djece pokušavao „izvući“ ono najbolje što mogu dati, pretpostavljajući dociranje njihovom animiranju. To, kao i vlastiti stav da bi djeca trebala, nakon stjecanja temeljnih znanja u obitelji krenuti u školu sa osam godina, i u njoj provesti četiri, dobivati nova znanja koja će ih spremiti za život i odgoj vlastite djece, držim temeljnom zadaćom učitelja i roditelja.

 

I na kraju, što za vas znači knjiga?

Jednom sam napisao kako ona treba razgrtati stvarnost i snove s nakanom da se do nečega dođe. Do ljepote, istine, senzacije ili laži. Da traje u međusobnoj povezanosti svih stvari, do balona od sapunice koji će nestati sam od sebe.