Ante Egredžija nedavno je u društvu svojih kolega i prijatelja iz Elektrometala, feštom proslavio svoj odlazak u mirovinu nakon respektabilnih 39 godina radnog staža. Davne 1979. godine, kada se prvi puta kao zaposlenik Elektrometala prošao portu u Rusanovoj ulici, bio je presretan. Bilo je to vrijeme kada su gužve na Slavonskoj cesti bile mnogo veće nego danas, iako je bilo neusporedivo manje vozila. Južni dio Bjelovara bio je prava industrijska zona s tvrtkama poput Tome Vinkovića, Tvornice auto dijelova, Česme i Koestlina koje su zapošljavale ogroman broj radnika. No, prepričava Ante, nijedna od tih tvrtki nije se mogla mjeriti s Elektrometalom.

Trinaesta plaća

– Kada si radio u Elektrometalu, kao da si radio vani – kaže. A, “raditi vani” i tada je, baš kao i danas, bio san mnogih Bjelovarčana, iako je u to vrijeme Njemačka bila mnogo popularnija od Švedske, a kamoli Irske. Iako, kaže, njemu kao radniku plaća nije bila “njemačka”, bila je natprosječno visoka, nikada nije kasnila, a koliko se sjeća, svake godine “bilo je viška”. Bilo je to vrijeme komunizma, gdje je riječ profitabilnost gotovo pa bila zabranjena, pa se umjesto toga koristio izraz višak. A, taj višak, među ostalim, isplaćivao se radnicima. Danas bi prikladniji izrazi bili 13. plaća ili jednostavno – bonus. U svojem dugom stažu, Egredžiji su upravo 80. godine ostale u pamćenju kao najsretnije, i to ne samo zato što je bio mladić. Elektrometal je upravo u tom razdoblju, prisjeća se, ostvarivao najbolje rezultate. Bili su nadaleko poznati u elektroinstalaterskoj i montažerskoj branši, gradili su plinsku mrežu, imali građevinsku jedinicu, pokrenuli proizvodnju stolarije, a razvili su segment protupožarne stolarije iz kojega je kasnije nastala vrlo uspješna bjelovarska tvrtka Metalind.

 Preživjeli privatizaciju

Čak i u vrijeme Domovinskog rata, Elektrometal je nastavio izvrsno poslovati, a da apsurd bude još više, ta je tvrtka uspjela preživjeti čak i famoznu hrvatsku privatizaciju. Dok su poslovni giganti poput Tome Vinkovića, Česme, TAD-a, pa i Koestlina grcali u gubicima, a nestručne uprave dijelile radnicima otkaze šakom i kapom, u Elektrometalu taj je scenarij izbjegnut. Tvrtka je privatizirana, najveći pojedinačni vlasnik postao je Grad Bjelovar s udjelom od oko 22 posto dionica, dok je ostatak bio većinom u vlasništvu radnika. Elektrometal je tijekom hrvatske samostalnosti nanizao zavidnu referentnu listu, od Zračne luke Zagreb preko istarskih hotela s pet zvjezdica, sve do daruvarskog Termalnog vodenog parka.

– Ne znam kad nam je tvrtka doista počela propadati, ali koliko pamtim, nama su plaće počele kasniti prije pet godina. Vjerojatno je sve počelo i ranije, ali se skrivalo. To su godine kojih se nerado prisjećam – kaže Egredžija, koji je zajedno s preostala 134 radnika sredinom rujna po sili zakona dobio otkaz. Nakon petogodišnje predstečajne agonije tvrtka je završila u stečaju, a upravljačku palicu preuzeo je Franjo Otročak, stečajni upravitelj iz Virovitice. Radnici su trenutno u otkaznom roku, a nakon što istekne, Otročak će odlučiti koga će i pod kojim uvjetima pozvati nazad. Egredžija se nada da će se dio radnika vratiti, ali on neće biti među njima. U svojoj 62. godini, s 41-ogodišnjim radnim stažom, od čega je 39 godina proveo u Elektrometalu, on će uživati u mirovini.