Razmjena učenika i studenata navika je koju puno više nego u Hrvatskoj njeguju naprednije zemlje svijeta. I dok se za dolazak kod nas uvijek traži mjesto više, stranih obitelji za privremeno udomljavanje mladih Hrvata ne nedostaje. Tako se zahvaljujući posredovanju bjelovarskog Rotary kluba posrećilo Daruvarčaninu Dini Budinjašu. Tom danas studentu treće godine Fakulteta strojarstva i brodogradnje na Sveučilištu u Zagrebu, za rukom je pošlo prijeći Atlantik i jednu srednjoškolsku godinu završiti u Sjedinjenim Američkim Državama, točnije Indiani.

– Kad sam imao dvije godine moj je tata prvi put išao na put u SAD, također kroz jedan program razmjene na mjesec dana. Po povratku je sa sobom donio mislim tri albuma puna slika, a neke od njih su mi se već tada urezale u pamćenje. Pogled na New York City s vrha visokog nebodera, moj tata dok se vozi u onoj dugačkoj limuzini iz filmova, moj tata ispred Bijele kuće, mogao bih do sutra tako nabrajati. Zbog toga sam oduvijek htio posjetiti SAD, obići ta mjesta gdje je i moj tata bio i doživjeti sve što je i on doživio na svom putovanju – priča danas 20-godišnji Dino. Nakon nekoliko dana istraživanja po internetu, kaže, najboljim mu se programom razmjene činio onaj rotaryjanski.

Finalni intervju

– U preliminarnoj prijavnici najvažnija stavka bila je suglasnost mojih roditelja da su voljni prihvatiti drugu osobu u razmjenu kod nas u kuću, ako ja odem. Ispunio sam tu prijavnicu i napisao motivacijsko pismo na engleskom koje sam morao priložiti. Uslijedio je drugi krug za sve koji su „prošli“ i finalni intervju na engleskom jeziku. Njihova pitanja su bila vrlo ciljana, na primjer mene su pitali bi li bi mi bio problem da završim u gradu i obitelji gdje imam pristup internetu jednom tjedno jer su tražili kandidate koji su otvoreni i prilagodljivi na različite uvjete doma i obitelji koje ih mogu zateći – doznajemo od Dine. Dva tjedna kasnije mu je i potvrđeno, postao je kandidat za Rotary Youth Exchange u godini 2012./2013. u SAD-u. Priča Dino kako je kroz Rotary razmjenu moguće birati samo određenu državu od ponuđenih, ali ne i mjesto unutar nje. Kamo on ide doznao je četiri mjeseca prije polaska, a odredište je bilo maleno mjestu u „mid-westu“ SAD-a, gradiću koji se zove Angola, u saveznoj državi Indiani, otprilike tri sata istočno od Chicaga. Od našeg sugovornika doznajemo i da Rotary uglavnom šalje učenike u manja mjesta zbog lakše prilagodbe i veće sigurnosti. Njegova nova obitelj uz majku i oca brojala je i četvero djece.

Zadaća u školi

– Tog 15. kolovoza nakon nekoliko sati i suza kasnije bio sam u Chicagu. S novom obitelji proveo sam dva dana u obilasku Chicaga i onda smo išli u Angolu. Tamo sam već treći dan imao dogovoren sastanak sa school counselerom koji mi je pokazao srednju školu i pomogao mi u odabiru predmeta koje ću slušati u školi. Škola počinje par tjedana ranije nego kod nas. Sljedećih 11 mjeseci sam doslovno živio u SAD-u, išao sam u školu svaki dan, stjecao nove prijatelje, bavio se sportom, putovao i ubrzo sam ušao u svakodnevnicu i tada mi je počela nedostajati obitelj, dom i prijatelji. To je normalno, svi na razmjeni postanu „homesick“, a bitno je zaokupiti se stvarima kako bih imao što manje vremena razmišljati o Hrvatskoj – savjetuje naš sugovornik. Proputovao je Dino gotovo čitavi SAD-e. Od New Yorka i Washingtona, preko Chicaga, Las Vegasa i Grand Canyona do Floride gdje je proveo proljetne praznike. Najpozitivnije iskustvo iz SAD-a koje bi primijenio kod nas je odnos prema obrazovanju.

– U školi sam slušao i neke naprednije predmete poput diferencijalne matematike, a izvođenje nastave me je oduševilo. Naglasak je na tome da učenici 90 posto posla odrade u školi tijekom nastave, npr. na matematici je prvi dio sata bilo predavanje, a drugi dio smo rješavali zadaću na satu i tako nikad nismo imali posla nakon škole. Razlog tomu je da su gotovo svi nakon škole zauzeti raznim aktivnostima. Neki su u sportskim klubovima, neki sviraju u bendu, a neki rade. Standard života je očekivano veći od onog u Hrvatskoj, no više se i radi nego kod nas. Odjeća, elektronika i hrana u supermarketima su uglavnom jeftiniji. S druge strane, mjesta gdje vas netko uslužuje su puno skuplja. Prosječna pizza u restoranima je 12 dolara, muško šišanje 20 dolara i ne smijete zaboraviti ostaviti napojnicu. No nije sve tako bajno, u velikim gradovima poput Chicaga i New Yorka se mogu vidjeti mnoštva beskućnika i prosjaka, puno više nego u Europi. Mi, exchangeri imamo izreku o našoj razmjeni: „To nije samo jedna godina u tvom životu, to je jedan život u godini dana.“ I to je zaista istina – još je uvijek pod dojmom mladi Daruvarčanin.