BJELOVAR – Županijski sud u Bjelovaru potvrdio je presudu kojom je Općinski sud u Bjelovaru na četiri godine zatvora osudio Ivicu Vlajića (35) iz Grubišnog Polja i Miroslava Leflera (38)  zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda Stjepanu Bukovcu, od kojih je on nedugo zatim i preminuo. Županijski sud odbacio je žalbe i državnog odvjetnika, koji je tražio strožu sankciju, kao i samih optuženika, koji su tražili da ih se oslobodi optužbe ili da se predmet vrati na prvostupanjski postupak.

 Obična krađa

Podsjetimo, incident zbog kojeg su Vlajić i Lefler osuđeni dogodio se 4. studenog 2012. godine i započeo je kao obična krađa. Tog je dana ovaj dvojac nešto prije ponoći bez znanja i odobrenja vlasnika Stjepana Bukovca ušao u njegovo dvorište u Velikoj Jasenovači kraj Grubišnog Polja. U otključanoj ostavi tražili su kanistere s dizel gorivom, a kad je naišao Bukovac, koji ih je zatekao na ulazu u ostavu, Vlajić i Lefler dali su se u bijeg. No, tijekom bijega oni su starca počeli udarati tupotvrdim sredstvom po glavi, a od silnog udaranja Bukovac je pao na tlo, udarivši glavom o betonsku podlogu, čime je zadobio tešku i po život opasnu ozljedu u vidu prijeloma lubanje, nagnječenja moždanog tkiva i krvarenja unutar tvrde i ispod mekih moždanih ovojnica. Uslijed zadobivenih ozljeda nesretni Bukovac preminuo je 23. studenog 2012. godine u bjelovarskoj Općoj bolnici.
U svojoj žalbi optuženici su prigovarali kako nije utvrđena uzročno – posljedična veza između četiriju udaraca tupotvrdim predmetom po glavi i pada Bukovca, a taj je pad imao za posljedicu zadobivanja teške tjelesne ozljede i smrti. Rupu u uzročno – posljedičnom lancu jer je i sudsko-medicinski vještak otvorenim ostavio pitanje povezanosti ozljeda na glavi i opsežne ozljede padom, pokušali su iskoristili optuženici, no sud je tu “rupu” premostio povezivanjem ostalih dokaza i koristećima zakona logike.

Teza kako je do pada došlo uslijed alkoholiziranosti oštećenika prije zadobivanja udaraca po glavi nije vjerojatna, procijenio je i drugostupanjski sud, pošto je utvrđeno da se sve do udaraca čovjek normalno kretao. Zato je i ocijenjeno da postoji veza između zadavanja udaraca i njegovog pada na tlo.

 Bešćutnost čina

Odbačena je i žalba državnog odvjetnika koji je tražio da se Vlajića i Leflera osudi na kazne zatvora u duljem trajanju, upozoravajući i na bešćutnost njihovog čina.
-Unatoč tome što su ga doslovce zatukli te iako su vidjeli da je pao i leži na tlu bespomoćan, ostavili su ga bez pružene pomoći, znajući da se njegova kuća nalazi na osami i nije bilo realno za očekivati da će mu bilo tko pružiti pomoć – stoji u žalbi državnog odvjetnika, no drugostupanjski sud smatra da je kazna zatvora u trajanju od četiri godine odmjerena primjereno.
-Radi se o kazni koja predstavlja četiri puta dužu kaznu zatvora od zakonskog minimuma te će se njom u dovoljnoj mjeri odraziti činjenica kako ovo konkretno kazneno djelo po kriminalnoj količini nadilazi prosječnu minimalnu količinu koju sadrže ova kaznena djela – stoji u obrazloženju presude.