Biti roditelj sedmero djece, od kojih su četvero školarci, a ne primati niti lipe naknade Centra za socijalnu skrb, danas je prava rijetkost. Još ako su ljudi svojim životom zadovoljni i k tome se nikada ne žale, možemo reći da su rijedak primjer hrvatske obitelji koji odskače u našem društvu. Naime, posjetili smo jednu takvu obitelj prošlog tjedna i ugodno se iznenadili primjerom roditelja koji nisu nigdje zaposleni, nemaju stalnog prihoda, no smatraju sebe bogatim ljudima.

Vrijedne ruke

-Lahorka i ja u braku smo punih 23 godina. Nismo možda odmah u početku planirali imati puno djece, ali to nas je učinilo sretnim ljudima. Ja ne tražim nikakvo bogatstvo, moja djeca su moje bogatstvo. Nikad ih nije puno, a na meni je da im osiguram sretno djetinjstvo i sve uvjete koje zaslužuju – ovim je riječima Dražen Lebinac iz Velike Pisanice započeo svoju priču koju uopće ne smatra senzacijom. Tvrdi kako je na njemu i supruzi Lahorki da rade i osiguraju im redovite prihode, a to im dosada nikad nije bio problem. Iako imaju registrirano obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, Lebinci su pravi umjetnici kada je riječ o snalažljivosti i upornosti.

-Oduvijek svaštarimo. Okušali smo se u uzgoju zagorskih purana, no ulaganje su bila velika, a tržište je premalo cijenilo proizvod. Izrađujem i prodajem drva, popravljam različitu mehanizaciju, kombajniram ratarske kulture iz usluge, samouk sam i sve strojeve znam popravljati. Supruzi sam baš nedavno izradio plastenik kako bi sama proizvodila sadnice za povrtne kulture, ali i novi drveni štand za prodaju proizvoda. Nedavno smo nabavili svinje mangulice za koje smo čuli da su izuzetno isplative, a uz krmače za rasplod i perad, na imanju imamo i zečeve za koje je posebno zadužen Teo – priča Dražen Lebinac tek neke od poslova koje obavlja. No, ipak je jedan od osnovnih poslova kojim se ozbiljnije bave posljednjih šest godina pčelarenje. Trenutno imaju 12 košnica, a Lebinac navodi kako mu je želja povećati na ukupno 30.

Širenje posla

-Osim cvjetnog, bagremovog, lipinog, livadnog i zlatošipkinog meda, kupci osobito traže propolis i različite tinkture od matičnjaka, koprive ili imele. A sirupa od borovih iglica ne mogu proizvesti koliko ga tržište traži. Sada sam nabavila brojne začinske biljke kako bih se ozbiljnije posvetila pripremi prirodne kozmetike koja je također sve popularnija – ističe Lahorka koja je uz školovanje u Zagrebu, redovito savjete uzimala od starijih baka koje kriju u svojim bilježnicama najveće tajne vezane uz prirodne recepte. Nakon što su nabrojali čime se sve bave, nismo se mogli ne zapitati kad to sve stignu i jesu li na kraju dana premoreni od silnih obveza. Iznenadio nas je njihov odgovor kako uopće svoju svakodnevicu ne smatraju osobito napornom. Sve što rade, obavljaju s voljom i zadovoljstvom, a svoju djecu uključuju u sve poslove.

-Imamo i vinograd, stignemo se družiti s prijateljima, a ja sam angažirana i u Općinskom vijeću. Rado se odazivam, ali i sama organiziram dobrotvorne akcije ukoliko nekome treba pomoći, naročito siromašnim obiteljima s djecom. Nekako za sve pronalazimo dovoljno vremena, a mnogima smo “čudo od obitelji” jer radimo i ne primamo socijalnu pomoć. Za svoja četiri školarca, koliko ih je trenutno, sve kupujemo sami, bez pomoći za nabavku knjiga ili pribora. Naša najveća sreća su Dora (4), Dorian (8), Teo (10), Lea (12), Romano (15), te Renato (22) i Romeo (22) između kojih je tek 11 mjeseci razlike – ponosna je Lahorka.

Inače, ovi radišni Velikopisančani 2013. godine doživjeli su veliku tragediju kada im je nakon uredne trudnoće, odmah nakon poroda, preminula djevojčica Mia. Zahvaljujući ostaloj djeci i međusobnoj potpori izdignuli su se nad nesretnim događajem koji jednom roditelju mora predstavljati najveću tragediju u životu i nastavili hrabro dalje kroz život. Dražen je na kraju napomenuo kako bi volio da su prilike i odnosi s njegovim roditeljima jedino što bi volio izmijeniti i popraviti. Stoga se trudi svoju djecu nikad ne dijeliti, već ih sve promatra istim očima, oni su za njega svi jednaki.