Sezona je bresaka, ali na štandovima na gradskoj tržnici, domaćih bresaka ima relativno malo i dosta su skupe. Jedan od najvećih proizvođača bresaka u bjelovarskom kraju, Ivan Petrinović, koji na obiteljskoj plantaži u Novim Skucanima ima pet hektara starog i mladog nasada bresaka, ne krije svoje ogorčenje ovogodišnjim urodom i uopće situacijom u voćarstvu.

– Već tri godine je situacija u voćarstvu katastrofalna. Ova godina je loša, lanjska je bila još lošija, a pretprošle sam godine imao stopostotnu štetu. Čovjek bi rekao da stvari idu na bolje, da se poboljšavaju – kaže Petrinović i tuži se da ove godine očekuje samo dvadesetak posto uroda od mogućnosti voćnjaka.

Breskve su, čujemo, ipak nešto rodile, ali s marelicama je bila prava katastrofa. Podbacile su i šljive. Po riječima Petrinovića hladna zima i niske temperature od minus 17, pa i niže učinile su svoje.

– Pogodilo nas je elementarnih nepogoda koliko voliš – kaže Petrinović. – I vlaga ulazi među njih. Za voćnjak je najbolja sušna godina, pa da ga navodnjavamo „kap na kap“, a sada malo-malo pa padne kiša ili neko nevrijeme. Zemlja se ne suši. Eto neki dan se ovdje spojilo nebo i zemlja – jadikuje ovaj voćar.

Na pet hektara voćnjaka Petrinović u Novim Skucanima ima više sorti bresaka, od onih najranijih, koje je ove godine počeo brati iznimno rano (ranije nego inače), već početkom lipnja, pa do onih najkasnijih sorti, koje bi trebale biti zrele i spremne za berbu do početka rujna. Breskve prodaje uglavnom na malo na bjelovarskoj tržnici. Trenutačno po 10 kuna za kilogram. Na veliko, kada breskve dobro rode, prodaje ih na zagrebačkoj zelenoj tržnici. No, ove godine na zagrebačku su tržnicu otišle zanemarive količine.

Problem je, kaže naš sugovornik, što voćari prvo moraju uložiti, pa onda ovise o „nebu“ i elementarnim (ne)pogodama. Kako kaže, samo ga je ove godine već četiri puta tukao led. Zbog toga, kako bi pokrio troškove i ipak svake godine opstao, Petrinović sadi na oko pet hektara površine i 12 vrsta graha.

Ivan Petrinović je devedesetih godina došao iz Srijema. Tamo je zamijenio veliko imanje za ovo u bjelovarskom kraju i počeo se baviti mljekarstvom. Bio je peti proizvođač mlijeka u Hrvatskoj, ali krediti, hipoteka i pad cijene mlijeka umalo ga nisu, kako kaže, došli glave, pa shvativši da proizvodi mlijeko ispod cijene i brine se o kravama „za druge“, koje više nisu njegove, odlučio je promijeniti proizvodnju. Odlučio se za voćarstvo. Nije mu žao, ali, kako kaže, najveća pogreška mu je što se opredijelio za rad, a daleko bi bolje prošao de se opredijelio za „nerad“.