Doživljavamo da majka na informacijama kada ju upoznamo s činjenicama da njezino dijete ne uči, da je nekulturno, da se ne ponaša primjereno odgovori da mu ona ništa ne može

Osnovna škola Rovišće još je jedna u nizu onih koje su nadzornim kamerama odlučile stati na kraj neželjenim situacijama po školskim hodnicima. No, nažalost, kaže ravnateljica Blanka Klemić, potez se nije pokazao posebno učinkovitim. Primjer gdje je jedan učenik cipelario drugog i unatoč snimci tvrdio da to nije istina bacio je i nju i kolege učitelje u očaj. Čak štoviše, cipelarenje je zatekla jedna učiteljica, a na njezino pitanje što radi, spremno je dobacio kako će on naći svjedoka koji će reći da ona nije dobro vidjela.
Što nam se to događa? Jesu li danas djeca uistinu drukčija, pitanje je čiji smo odgovor otišli potražiti upravo u tu školu, a snimke s nadzornih kamera koje su izazvale prve reakcije su nam zapravo upale u oči prilikom ulaska u ravnateljičin ulaz.

Roditelji priznaju samo ono što im kaže dijete

– Roditelji i kada ih pozovemo da vide te snimke tvrde da to nije napravilo njihovo dijete. Oni ni tu stvarnost ne priznaju, samo priznaju ono što kaže njihovo dijete. Našli smo se u vakuumu gdje mi nemamo podršku roditelja za sve pedagoške mjere koje svaka školska ustanova ima uredno propisane. Mi ih se držimo, ali one na žalost nemaju nikakvog utjecaja niti na djecu niti na roditelje. Jednostavno ih ne priznaju, ne postoji autoritet niti u obitelji, niti obiteljski prema nama. U ovom trenutku oni se ponašaju kao da mi zapravo samo čuvamo njihovu djecu – kao da je jedva dočekala temu ravnateljica rovišćanske škole Blanka Klemić. Žao joj je, kaže, što do sada nije imala niti čvrsto uporište za školske odluke u predstavničkim tijelima u kojima sudjeluju roditelji.
No, odnedavno s nešto izmijenjenim sastavom nada se da će konačno uspjeti uvjeriti roditelje da su oni ti koji su do 12-te godine ključni za odgoj. Moraju biti i po cijenu rigoroznih mjera spremni, zajedno sa školom, poduzeti odlučne korake da se ponašanju koje prelazi sve granice stane na kraj.

Mediji djecu odgajaju više nego roditelji

Profesorica hrvatskog jezika u toj školi, prof. Suzana Jurić u razred ulazi punih 26 godina i kaže da se djeca s njezinih učiteljskih početaka ne mogu uspoređivati s današnjima.
– Mediji ih odgajaju skoro više nego roditelji. Pametni telefoni, računala, igrice i njihova silovitost i agresivnost, pogotovo u osnovnoškolskoj dobi, kada su jako podložni utjecajima, bitno utječu na dječji odabir onoga što je vrijedno. Dok smo mi bili mali najviše smo se voljeli igrati vani. Atmosfera u kojoj smo odrastali je bila smirenija i prirodnija. Priličan utjecaj na dječji razvoj ima i današnja prehrana – mišljenja je učiteljica Jurić. Tvrdi da slijedom takvog odgoja današnja djeca i od škole očekuju da bude zabavna.
– Za one s poremećajima u ponašanja, koji nama strašno mogu ometati nastavu, nemamo mudar mehanizam da reagiramo. Ton smijemo povisiti do neke mjere, a prema određenom djetetu niti to ne smijemo. Nama su ruke u velikoj mjeri vezane. Dijete kaže da vičete i da ga na taj način zlostavljate. Ja nisam nikako osoba koja bi ikada držala šibu pored sebe, ali smo nekada znali dati pljusku krajnje bezobraznom djetetu. Uglavnom kada bi namjerno ozljeđivao drugo dijete i to se meni dogodilo – priča Jurić.
Pedagoške mjere, naravno, postoje, ali njihovo izricanje predugo traje, a do krajnje, preseljenja u drugu školu treba priložiti zapisnika i zapisnika, pa u školi imaju osjećaj da se sve pretvorilo u golemu birokraciju koja opet ide na ruku roditeljima koji gotovo sve mogu osporiti. Prof. Verica Blagus matematiku predaje 26 godina i kaže kako je veći napredak u razredu doživljavala sa skoro duplo više učenika nego što ih je danas u razredu.

Nema autoriteta

– Problem je što se promijenio način života u obitelji. Djeca nam dolaze iz obitelji u školu s minimalno odgoja i bez pojma o autoritetu. Znaju se tek obući i neki zavezati cipele. Doživljavamo da majka na informacijama kada ju upoznamo s činjenicama da njezino dijete ne uči, da je nekulturno, da se ne ponaša primjereno odgovori da mu ona ništa ne može. Uz sve vanjske i druge utjecaje, dakle, pogubno je što je autoritet srušen – ističe Blagus, dodajući kako se u školi zbog toga puno više moraju posvećivati odgoju nego obrazovanju. U posljednje vrijeme, kaže ravnateljica Klemić, od pomoći školi su Centar za socijalnu skrb i policija, kojima sve češće prijavljuju nemar roditelja.
– Tu jedino vidimo nekakvu nadu da će naše djelovanje biti od koristi – zaključuje ravnateljica. No, sve tri se pitaju je li do toga trebalo doći.
– Naš materijalistički svijet i ta žudnja za materijalnim i imanjem, unatoč našem katoličkom svjetonazoru, je prevladao. Roditelj će radije patiti i rintati kao životinja da bi to dijete dobilo mobitel i moglo se družiti i ne biti izbacivano iz društva. I taj isti roditelj će doći kući nakon deset sati rada mrtav umoran i tražiti da ga se pusti na miru, dakle neće razgovarati sa svojim djetetom barem i 15 minuta koliko bi minimalno dnevno trebalo. Izostaje razgovor s djecom kod kuće, o svemu i to je ključ problema – sigurne su naše sugovornice, još jednom ističući kako današnju djecu pogrešno roditelji uče da se više ne cijeni znanje, nego imanje.