Piše: Čedo Rosić

Kako nas teoretičari uče, jezik, ali onaj izričajni, poprilično je živahna tvorba, često sastavljena od lokalizama ili pak posebnog “uličnog” materijala, a kojega su razumjeli samo neki, što je istodobno bilo ulaznicom u krug “gradskih dečki”.

Premda bi ova tvrdnja mogla zvučati na neki način i diskriminatornom, nekadašnji bjelovarski “sleng” ili “šatrovački govor”, bio je znakom raspoznavanja dijela generacije u vrijeme 50-ih i 60-ih godina, kada se centrom grada smatralo samo ono do Obrtničkog doma na sjeveru, i autobusnog kolodvora na jugu. Naravno da su i u to vrijeme dolazili “fakini” iz drugih dijelova grada koji su danas, za razliku od nekadašnjih vremena, “blizu”, ali su uz poneke iznimke, teško probijali put do tadašnje gradske “špice” na kojoj se razgovaralo ponešto drugačijim jezikom od važećeg standarda.

Tih se godina prisjeća i naš vodič kroz to vrijeme, poznati bjelovarski nogometaš Božidar Vukojević Bonja, koji je bio ne samo jedan od tadašnjih čuvara “gradskog” jezika čije izraze ni danas ne zaboravlja, nego je i autor mnogih.

Štoviše, dio njih je svojedobno kao podsjetnik isporučio i našem poznatom glumcu Bogdanu Dikliću koji i dan danas preko Bonjinih zabilješki “razgovara” s Bjelovarom i svojim generacijom. Spomenuo je to za jednog od naših prijašnjih razgovora tvrdeći kako rijetko koji grad ima toliko osebujan, ali i originalan sleng kao Bjelovar. Istina, ima u njemu i ponešto sličnosti s primjerice pojedinim zagrebačkim izrazima, ali i onih koje nećete čuti nigdje nego samo u našem gradu.

Najpoznatiji bjelovarski izrazi

Tako je na vrhu Bonjine ljestvice riječ “špuka”, što znači davanje prednosti ili “fore”, primjerice u trčanju ili plivanju, a visokoplasiran je i izraz “sipiti”.
-To je možda i najizvorniji bjelovarski izraz koji ustvari znači baciti se,
odnosno obraniti loptu golmanskom paradom. Tako smo nakon rukometnih utakmica, komentirajući sjajne obrane tadašnjeg vratara ORK Partizana Zvonka Jandrokovića, s ushićenjem govorili: Jesi vidio kako se Jandro “sipio”?

Među nogometnim izrazima koji su se najčešće čuli za utakmica na Logoru, posebno popularan bio je “kratak lanac”, a uzvikivao se vratarima koji nisu mogli uhvatili visoko nabačenu loptu u šesnaesterac iz kornera ili prekida igre. No, najbolniji je ipak bio naziv “penzija” koji je odjekivao gradskim bazenom i dobivali su ga oni koji u igri “lovača” u vodi nisi mogli nikoga uhvatiti ili pak u nogometnoj igri “pjevca” oduzeti loptu. A suprotno tome, dobri igrači nogometa s ponosom su nosili naziv “španer” ili “hakler” – priča Bonja.

Tipično gradske izraze tih godina dobivali su i pripadnici pojedinih društvenih slojeva, ali i oni koji su se na neki način izgledom, ponašanjem ili nekim drugim atributima izdvajali od drugih.

“Čaganeri i štemeri”

-Tako je jedan od uobičajenih naziva za “malog”, običnog čovjeka bio “Bačeković”, prema tadašnjem bjelovarskom dimnjačaru, dok su se gubitnici u sportu, kartanju i općenito u životu nazivali „pljugerima“. Oni koji su radili najteže fizičke poslove bili su “šljakeri”, a dečki čvrstih šaka i uvijek spremni za tuču, “štemeri”, kojih u to vrijeme u našem gradu nije bilo malo. Kako se, osim u kino, često odlazilo na plesnjake ili u disco, polako su na scenu počeli izlaziti dobri plesači koje smo zvali “čaganeri”, a zbog plesnih bravura imali su i zavidan status kod djevojaka – nastavlja.

U tom poprilično zatvorenom jezičnom krugu pojavljivali su se i izrazi nastali prema nazivima filmova, njihovim likovima ili dijalozima u popularnim televizijskom serijama, pa je tako od komičara Bennyja Hilla za djevojku bujnijih grudi preuzet naziv “bupepa”, “kukavičjim gnijezdom” (skraćenica naziva filma) nazivala su se ne baš “pametna” društva, a prema jednom od likova iz istog filma koji se zvao Martini, oni s nekim psihičkim problemima. S druge pak strane, nečiji izgled označavao se izvornim bjelovarskim izrazima, pa su oni s viškom kilograma ponijeli naziv “bak”, “dipličar” je bio mladić s tankim nogama, a “đikani” dečki s popriličnim manjkom kulture u ponašnju.

Nova kovanica

Posebno mjesto imali su i nazivi odjevnih predmeta, među kojima se po originalnosti izdvaja onaj za muške kupaće gaćice koje su se na boku zakopčavale s tri gumba – “nemoralke”. Tada moderne cipele sužavane prema vrhu bile su “špičoke”, sve kratke jakne imale su zajedničko ime “englezerica”, a one zimske, nešto duže, podstavljene krznom, “đubretarac”. Podugačak je popis Bonjinih zapisa, na kojem se posebno ističe jedan trendovski, vezan uz pojavu Viagre.
-Pitao sam nedavno Bogdana Diklića koristi li “karabit” nakon čega smo se smijali 15 minuta – kaže Bonja, ne skrivajući odušeljenje novom kovanicom iz vlastita arsenala, dodajući na kraju još jedan “naš”:
-Dobro to napiši, nemoj nešto “profuljat” (promašiti).

Bonjine izjave

Osim specifičnog rječnika, još i danas se prepričavaju neke Bonjine izjave, po kojima drži visoko mjesto u krugu duhovih gradskih dečki od kojih izdvajamo samo neke.
-Jel’ ideš u „Zvijezdu“ (disco)?
-Ne, idem u Dinamo!

-Šta ima u bašti? (misli se na terasu nekadašnje kavane)?
-Pa ima luka, salate krastavaca…

– Što si dobio na satu matematike?
– Šamar, nisam imao zadaću!
-Gdje danas igra NK Bjelovar? -Na igralištu!

-Prognoza prije utakmice?
-Sunčano i vedro!

Na jedno gostovanje igrači NK Bjelovara odlaze malim autobusom naših rukometaša i na izlasku stariji navijač domaćeg kluba pita zašto nisu došli s velikim busom.
-To je taj, samo smo ga jučer oprali u vrućoj vodi pa se stisnuo -iz topa će Bonja.