Ako smo u jednom od prošlih nastavaka ovog serijala spominjući modu 50-ih i 60-ih godina ustvrdili kako je jednom od njenih „odlika“ bila poprilična uniformiranost, gotovo se isto može ustvrditi i za izgled tadašnjih domova. U prodavaonice pokućstvom stizali su na vlas isti ormari, kreveti ili tada popularne vitrine pa ste tako imali osjećaj da se gdje god došli osjećate kao u vlastitom dnevnom boravku. A za to je isključivi krivac bila tzv. kombinirana soba koju su u pravilu činili stol, dvije fotelje, kauč na razvlačenje. U to vrijeme kombinirane sobe su postale jednim od sinonima rastućeg standarda. Naime, dijelovi ove sobe nisu se mogli kupiti pojedinačno nego „u paketu“, za što je trebalo izdvojiti popriličan novac.

Namještaj za pokazivanje

Kupovina sobe bila je u mnogim obiteljima ravna državnom prazniku i to iz dva razloga. Prvi, jer su iz stanova zauvijek odlazili starinski ostakljeni ormari u kojima su se držale čaše, servisi za kavu i tanjuri, dok je na gotovo cijelu zadnju stranicu bila naslonjena velika „taca“. Ti su ormari bili svojevrsni kućni izlog, jer je gostima dok su još sjedali na masivne stolice pogled lutao prema „izlošcima“ uz neizbježno pitanje: „A, gdje ste to kupili?“ ili pak poluiskrenu konstataciju: „Baš su vam lijepe ove čaše!“. Drugi razlog veselju je bio svojevrstan dokaz višeg standarda, kao što je to bilo za kupovanja televizora, prvih hladnjaka ili električnih „štednjaka“.
Ali, te sobe su imale i svoje zakonitosti jer se i prije nego su stigle na prospektima utvrđivalo tko će gdje sjediti. Sjećam se da su tadašnji klinci u pravilu birali fotelje, jer su bile nešto novo, do tada neiskušano, a imale su i naslon za ruke što je bilo posebno privlačno. No, „doma“ je to ipak izgledalo malo drugačije, pa se znalo kako će „glave kuće“ odmah zauzeti kauč za posljepodnevni odmor, majke jednu od fotelja, a na drugu će, kada se probudi, sjesti opet otac kako bi „u miru“ gledao televizor. Tako smo u stvari prvih dana tek za prijepodneva kada su roditelji radili „isprobavali“ novi namještaj, pazeći pritom da kojim slučajem na stolu ne „osvane“ neka ogrebotina što bi bilo ravno obiteljskoj tragediji. Istodobno, njihova kupnja značila je i barem jednomjesečnu „gnjavažu“ jer se soba morala pokazati susjedima i poznanicima uz detaljan opis kako se „razvlači“ krevet ili se uzastopnim sjedanjem i podizanjem s fotelje testirala jačina „federa“.

Zagonetna spavaća soba

Ako je dnevni boravak na izvjestan način značio „demokratizaciju“ stanovanja, to nije vrijedilo za spavaće sobe u koje se rijetko ulazilo, jer su, osim roditeljima, bile nezanimljive. Raspored i pojedini detalji ponovo su svuda bili isti. Iznad bračnog kreveta u pravilu je visjela velika uramljena fotografija mladenaca s neizbježnim osmjesima i „spojenim“ glavama, što je trebalo simbolizirati bračnu idilu i „vječnu ljubav“. Pored oba kreveta obavezno su stajala dva noćna ormarića ili, kako su se nekada nazivali, „nahtkasli“ sa svjetiljkama koje su se palile „na gumb“. Premda mi njihova uloga baš nije bila potpuno jasna, kasnije sam shvatio njihovu praktičnost kada su se „starci“ znali porječkati pa je otac uz noćnu lampicu čitao novine, a majka se prihvatila „štrikanja“. U pravilu, spavaća soba, ako nije bila nova, rijetko se pokazivala gostima i zbog toga je ostala jednom od „najusamljenijih“ u tadašnjim domovima, premda smo kao klinci potajice voljeli istraživati što se sve u njoj krije kada su vrata uvijek bila zatvorena. Ne sjećam se nekih „velikih otkrića“ pa smo zaključili kako se u toj sobi ne događa „ništa posebno“.

„Intima“ odrastanja

Nešto kasnije u modu su počele dolaziti „dječje“ sobe koje su trebale postati svojevrsnom intimom odrastanja, posebice u godinama puberteta i u njima je bilo dozvoljeno nešto više slobode nego u ostalim sobama. Tako su se po zidovima lijepili posteri tadašnjih glazbenih idola, slušale ploče i tobože učilo, a u stvari kriomice pušile prve cigarete i raspredalo o svemu samo ne o školi. Minimalistički namještene s „radnim stolom“, krevetom, ponekim tabureom ili stolicom bile su dio naših „zelenih“ godina i u njima smo se osjećali nekako sigurno, naivno misleći kako u tih nekoliko „kvadrata“ živimo onako kako hoćemo. Ali, i to je bio samo privid jer ništa od onog za što smo mislili da je samo našom tajnom nismo mogli sakriti nakon što je majka objavila „veliko spremanje“.
-Opet sam našla opuške i neke „gole slike“, a iz matematike i dalje jedinica. Ma, nećete vi meni više učiti zajedno nego ćeš sam „grijati stolicu“- bila je uobičajena majčina rečenica nakon sobne inspekcije. Otac se baš nije previše miješao nakon njena referiranja, nego bi promrmljao neštu u stilu „kako će se valjda opametiti“ i slijedilo je klasično pitanje: „A, što je za ručak?“

Toplina nekadašnjih kuhinja

Tu se „selimo“ u nekadašnje kuhinje u kojima je s kraja 50-ih godina neizostavan dio činio „šparet“ na drva u čijem bi uglu stajao lonac s toplom vodom, po sredini stol s ladicom za „escajg“, drvene stolice i kredenc u zelenoj, bijeloj ili plavoj boji. Na njegovu vrhu su stajale limenke za brašno, šećer i sol, a u srednjem dijelu posuđe. Kasnije je zamijenjen „visećim elementima“, ali ta nekadašnja kuhinja u kojoj se uvijek osjetilo prekipjelo mlijeko ili miris jednostavnih jela, bila je nekako i najprisniji dio doma. Vjerojatno zato što se za stolom okupljala cijela obitelj, što kasnijih godina postaje tek nedjeljnim ili prazničnim običajem. Zato pomalo žalim za njihovim izgledom i toplinom u odnosu na današnje, koje su sličnije svemirskim brodovima, a takva je i hrana. I stoga priželjkujem kako će u nekim dizajnerskim varijantama ponovo oživjeti njihov izgled uz dodatak tada popularnih „zidnjaka“ s recimo, porukom: „Ručak spremam puna sreće, šalit ću se ja na veče“.