Piše: Čedomir Rosić

U vrijeme o kojem govori i naslov rubrike, većina očeva je pogotovo svoje „nasljednike“ voljela izvesti u nekadašnje gostionice, a te su „šetnje“ u većini slučajeva bile tek alibijem za susret sa starim društvom koje je uvijek imalo razloga za priče i koju čašicu. Još i danas se sjećam očeve klasične rečenice nakon dolaska konobara za stol, koja je glasila: “Meni moje, a malome dajte malinovac.“ Tu mješavinu malinovog soka i soda-vode klinci iz 60-ih godina su naprosto obožavali jer se pila samo u predahu ne baš tako dugačkih šetnji i nosila je u sebi dio uzbuđenja i zadovoljstva „izlaska u grad“. Premda smo već znali da će sve završiti u gostionici kod „Šime“, „Pravice“ ili „Mikinovića“, u tim zajedničkim gradskim izletima je postojalo nešto toliko privlačno jer smo postupno otkrivali i dio svijeta odraslih. Naime, u tadašnjim gostionicama ili, po naški, „birtijama“, pogledi su nam uglavnom lutali prema biljarskim stolovima presvučenim zelenom čojom do koje smo jedva dosezali bradom, ali i onim drugim gdje su već poznata društva na kariranim stolnjacima uz limene pepeljare prepune opušaka kartala „za rundu“. U to vrijeme se to zvalo društvenim igrama, koje su se u nešto blažoj ili naivnijoj varijanti prenosila i na tadašnje klince. No, njih se za razliku od nekih današnjih, mahom elektroničkih igrica, nije moglo igrati u nekom samotnjačkom kutku sobe, već jedino s drugom djecom. Uostalom, kao i sve druge igre u kojima je uz ili nasuprot vas stajao netko „živ“, a ne neki čudni aparat s ekranom koji se nakon pobjede ne veseli, ali i nakon poraza ne plače.

U goste na „šnaps“

Tadašnje večeri rijetko su se provodile uz televizore iz jednostavnog razloga što su bili dijelom standarda tek onih imućnijih, pa su najomiljenijim zabavama bili odlasci u goste. Uz ugodno čavrljanje, slušao bi se radio, ponešto „pregrizlo“ i nakon svih iscrpljenih tema, posebno onih o aktualnoj privrednoj reformi, sjedalo za stol kako bi se odmjerile snage u tada najpopularnijim kartaškim igrama „šnapsu“, „raubu“ i nešto manje, danas općeprihvaćenoj „beli“. Te su se igre često pretvarale u žestoka rivalstva, pa se ponekad zbog krivo bačene karte ili pokušaja prijevare „u pisanju“ znala zaboraviti i dobrodošlica. Naravno, samo do idućeg posjeta kada je sve opet počinjalo ispočetka. Premda smo prije početka partije morali odlušati onu poznatu: „Djeco, ‘odite se malo igrati u drugu sobu.“, uvijek smo se nekako gurali oko stola pokušavajući izboriti mjesto „kibica“ i premda nismo znali sva pravila igre satima slušali komentare ili pokoju psovku kojih se nisu libile ni mame.

Prva kartaška „iskustva“

Ali bi zato za nagradu često znali dobiti snop starih i izblijedjelih karata kako bi započeli našu najomiljeniju igru „zahoda“. Sva „mudrost“ se sastojala u tome da bi se karte na čijem je vrhu bila kućica, od njih dvije koje su predstavljale „zahod“, raširile po podu. Sa gomile smo naizmjenično polako izvlačili po jednu kartu trudeći se da ne srušimo kućicu jer bi u suprotnom „pali u zahod“ i tako u nedogled. Kasnije je stigao „Crni Petar“, igra „sparivanja“ pojedinih simbola i međusobnog izvlačenja karata koja je trajala dok jednom igraču u ruci nije ostala karta “Crnog Petra”, što nije bilo nimalo ugodno i predstavljalo je jedan od „ozbiljnijih“ karataških poraza. Na sličnom principu se igrao “magarac”, a iznimno su bile popularne “sedmica uzima” ili pak “šuster”, koje su neke od nas već pomalo učile osnovnim kartaškim pojmovima.

Nova otkrića

Premda bi bilo sasvim netočno zaključiti kako smo već kao klinci držali u rukama samo karte, bilo je tu i drugih „društvenih igara“ među kojima se najviše igrao „Čovječe, ne ljuti se“ ili, kako je pisalo na mojoj kutiji kupljenoj negdje u Sloveniji, „Človek, ne jezi se“. Pravila, vjerujem, ne treba posebno objašnjavati, ali i ta je igra bila poprilično vješto osmišljena varijanta sreće i kombinatorike koja se u ovom posljednjem počela kasnije primjenjivati u za nas, novom otkriću – dominu. Ova je igra sa 26 drvenih ili plastičnih pločica podijeljenih na dva kvadrata označenih brojkama i točkicama određene vrijednosti za koje valja pronaći isti par, danas gotovo zaboravljena i može se vidjeti tek u nekim starim filmovima. Kada smo polako počeli „prerastati“ domino, ili smo barem tako mislili, počeo nas je zaokupljati šah koji su stariji u to vrijeme igrali „na svakom koraku“. Toj igri su nas ponaprije privukle lijepo oblikovane figure od kojih se svaka na svoj način „kretala“ šahovskom pločom, da bismo tek nešto kasnije shvatili kako je riječ o nečemu što zahtijeva daleko više temelja od onih koje smo stekli u dosadašnjim „društvenim igrama“. Poneki od naših vršnjaka su se „pronašli“ upravo u šahu koji nikako nije išao „pod ruku“ sa „špekulanjem“, razbijenim koljenima i praćkom u zadnjem džepu kratkih hlača.

Oprezni roditelji

Unatoč tomu, većina roditelja nas je radije zaticala uz neke „manje opasne“ igre jer se držanje karata u ruci, pa makar se radilo i o najbezazlenijim igrama, smatralo pomalo lošim izborom. Možda su to činili i zbog toga što su se već tada u gradu pojavljivale kartaške ekipe kojima je igra značila gubitak ili zaradu, a priče o njihovim „velikim“ partijama dopirale i do naših ušiju. Još se i danas sjećam nekolicine mojih vršnjaka koji su kasnije krenuli tim putem na kojem ih je pratila promjenjiva sreća. Uostalom, kao i nas druge koji smo ostali na razini „Crnog Petra“.