Dokumentarni film “19:14”, snimljen u produkciji bjelovarske tvrtke “Colloco” koji potpisuje režiser i jedan od scenarista Tibor Javurek, nije, što je možda bila i jedna od prvotnih namjera, “hommage” povijesnoj pobjedi ORK “Partizana” u finalu Kupa europskih prvaka, već je u njemu sažet i dio povijesti ovog kluba od njegova osnutka 1955.godine. “Krivci” za to su mnogobrojni sugovornici koji su u svojim prisjećanjima otišli i korak dalje u odabiranju kockica u mozaiku koji je svoj konačni izgled dobio 19. veljače 1972. u Dortmundu. Stoga u razgovoru s Tiborom Javurekom otkrivamo i neke nepoznate detalje o tome kako se rađao prvi slikovni i tonski zapis o najblistavijim danima bjelovarskog rukometa koji će, ne sumnjamo, postati i jednom od bjelovarskih veduta koja je do sada nedostajala u gradskoj povijesti.

 Zagrebački “dečki”

-Prva filmska klapa čula se početkom studenog prošle godine u Zagrebu, gdje smo okupili ekipu tamošnjih sugovornika, sportskog komentatora Božu Sušeca, “Ćosa” Milkovića i još neka druga poznata imena koja dobro pamte nekadašnje bjelovarske rukometne godine. No, prvi signali za snimanje filma odaslani su u srpnju iz Gradske uprave, i ja sam pristao “na prvu”. Premda iz dosadašnjeg iskustva znam dosta o tome kako se radi dokumentarac, prihvatio sam se novog izazova i na simboličkoj razini jer sam rođen baš te 1972. kada su naši rukometaši bili najbolji na svijetu – kaže Tibor.
Tada, zajedno s ekipom koja je sudjelovala u realizaciji, još nije znao da će raspolagati s oskudnim filmskim arhivskim materijalom dortmundskog finala čije je dvije i pol minute ustupio bivši rukometaš Dragan Stanković, dok je na jednoj njemačkoj televiziji sportska arhiva iz 1972. kada je igrana utakmica “nestala”. Uz pomoć ponajprije našeg Hrvoja Horvata Cvebe, dio potrebnog materijala je ipak prikupljen, što je u kompoziciji razgovora s igračima u konačnici jamčilo snažnu vizualnu potporu. Da, mnogi će primijetiti kako je riječ tek o isječcima izvučenim iz nekadašnjih filmskih kamera, ali dovoljno upečatljivim za, primjerice, prisjećanje o tome kako su izgledala nekadašnja bjelovarska nedjeljna prijepodneva kada su se igrale prvenstvene utakmice.

 Emotivne priče

Tijekom snimanja ekipa je prikupila preko deset sati materijala u kojem su najveći dio činili razgovori s bivšim igračima u Gradskom muzeju, što je trebalo uklopiti u konačni sadržaj od 63 minute.
-Svi su dolazili na vrijeme, a ono što me posebno fasciniralo bile su njihove priče za koje nije trebalo postavljati pitanja. Često sam imao dojam da upravo pred kamerom žele ispričati sve ono što možda nisu ranije nikome spomenuli ili se sjetiti nekih zaboravljenih detalja. Bili su toliko opušteni, ali i emotivni pa kasnije nije bio problem odabrati što uvrstiti u film – dodaje.
Spomenut će pri tome i nepoznati detalj razgovora s proslavljenim golmanom Abazom Arslanagićem kojeg je ekipa “uhvatila” na parkiralištu jednog trgovčkog centra, ali i rečenični niz komentatora Bože Sušeca.

 Abaz, Božo i Babura

-On je jednostavno iz svojih sjećanja bez prethodne pripreme ispričao svoju priču koja zaista zvuči fantastično. Nije to bilo i jedino iznenađenje jer smo s Albinom Vidovićem više od dva sata razgovarali u njegovoj kući. Primio nas je srdačno i, moram to kazati, sjećajući se tih godina povremeno i zaplakao, a kod mnogih gledatelja je emocije pobudilo i pojavljivanje snimke Vladimira Smiljanića Babure – kaže Tibor, dodajući kako film očekuje i festivalski put na kojem će mnogi gledatelji saznati niz detalja o podvigu velikih igrača iz malog grada