Italija, Grčka, Turska, Irak ili Sirija i danas su za Josipa Golubića i Antuna Božića iz Štefanja zemlje u kojima će bez gledanja na zemljopisnu kartu nabrojati sva pogranična mjesta, manje i veće gradove, pa ako baš hoćete, gostionice i restorane kojih danas vjerojatno više i nema. Premda bi mogli pomisliti kako razgovaramo s turistima željnim avantura i upoznavanja skrivenih krajolika, oni su sve to zajedno prošli zarađujući za život. Dani i noći u kojima su isprekidane linije na cesti toliko uobičajene poput jutarnje kave, danas su postali tek dijelom sjećanja na vrijeme kada je ovaj dvojac jednim od kamiona nekadašnjeg Koopexporta bio prije „kod kuće“ u Rimu ili Ateni, nego u Bjelovaru.

Cestovna „krstarica“

-Bilo je to „zlatno vrijeme“ ovog poduzeća koje se bavilo prometom stoke i mesa i samo smo nas dvojica putujući na jug, ali i diljem tadašnje države, kamionom s prikolicom prevalili oko 1,5 milijuna kilometara. Vozili smo tada najnoviji „mercedes“ koji je tih 70-ih godina bio pojam, na čemu su nam mnogi naši kolege iz drugih firmi bili pomalo zavidni. Posla je bilo toliko da smo kod kuće spavali možda dva puta mjesečno, ali je plaća bila „bogovska“ – kaže Antun. Potvrđuje to i njegova supruga Nada, ali se ipak prisjeća dugih dana i noći iščekivanja.
-Tada nije bilo mobitela, telefonske veze su bile loše, i svaki put kada je Antun odlazio na višednevni put, osluškivala sam kada ću pred kućom čuti onaj poznati zvuk kamiona, i tek tada bih bila sigurna da se moj suprug sretno vratio – priča Nada.

Zamalo izbjegli rat

Među brojnim epizodama putešestvija, Josip i Antun se i danas sjećaju one iz Iraka, kada su zbog kašnjenja istovara zamalo sačuvali „živu glavu“ jer je baš u to vrijeme buknuo višegodišnji rat s Iranom.
-Čekali smo desetak dana u kamionu uz rijeku Tigris i povremeno se javljali kući plaćajući telefonski poziv 100 dolara. Trebalo je ipak umiriti naše obitelji koje su brinule za svakog odlaska na put koji sa sobom nosi neizvjesnost povratka –kažu Ivan i Josip.
Nakon toliko godina provedenih na putu, uz suhu hranu ili poneku konzervu gulaša, koje su, kako kažu, tada bile ne samo šoferski specijalitet, priče slijede jedna drugu, ali će obojica na pitanje kako su se snalazili u europskim metropolama bez sadašnjih sustava navigacije uglas kazati – iskustvom. Ali, kako ni to nije jamstvo dolaska na odredište, Josip spominje dolazak u Rim kamionom punim konja.

S konjima u centru Rima

-Zalutali smo i gotovo četiri sata vozili ulicama glavnog grada sve dok nas slučajno nije vidio kupac i pokazao najkraći put do odredišta. Svaki veliki grad ima svoje prometne zakonitosti, i ako pogriješite na samo jednom mjestu, teško je pronaći izlaz. Ali svaku smo grešku dobro zapamtili – priča Josip.
Ipak, obojica će spomenuti grčku luku Volos gdje su se ukrcavali na trajekt koji je dva dana vozio do nekih bliskoistočnih odredišta, a s tih su se putovanja i tijekom zime vraćali preplanuli. Bio je tek dio „sredozemnog“ užitka nakon kojeg se ponovo trebalo vratiti kući i samo od Atene do Bjelovara prevaliti 2.000 kilometara.

Jedan volan, dvije ruke

-Točno je da smo tijekom radnog vijeka vidjeli gotovo sve europske metropole, upoznali običaje pojedinih zemalja i doživjeli bezbroj lijepih i onih drugih iskustava. Ali, taj posao jednostavno „troši“ ljude kojima je cesta drugi dom, no kada bi ponovo mogli birati, zajedno bismo opet ušli u kabinu i krenuli u novu avanturu – složni su nekadašnji „gutači“ kilometara.