Ognjen Milovanović mladi je bjelovarski glumac koji je prije mjesec dana diplomirao glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Kazalištem se počeo baviti u prvom razredu osnovne škole, a s deset godina je postao član Bjelovarskog kazališta. Tu se, kaže, zaljubio u glumu i kazalište. Uskoro se Ognjena može vidjeti u trećoj sezoni serije “Crno-bijeli svijet’ te novom Brešanovom filmu “Koja je ovo država!”. Ovaj mladi i perspektivni glumac trenutno u HNK Varaždin radi dvije predstave, “Filoktet” u režiji Ozrena Prohića te “Trojica u trnju” u režiji Ksenije Krčar, dramatizaciju poznatog romana Pavla Pavličića. Iako je nedavno završio Akademiju, ističe da ona ipak ne može stvoriti gotovog glumca.

-Po mom mišljenju ni jedna Akademija ne može stvoriti gotovog glumca. Mi jednostavno ne znamo što to znači naučiti do kraja, a tako je vjerujem i u drugim poslovima. Jednostavno ti treba iskustvo, rad i godine te samosvjesnost onoga što radiš kako bi mogao napredovati. Vjerujem da ću kroz deset godina imati različita mišljenja o pojedinim segmentima glume nego što ih imam sada. To je tako. Neprestano traženje, propitkivanje i kretanje ispočetka u svakom novom projektu – priča nam Ognjen. Iako je na početku karijere, već je imao kazališnih i filmskih uloga, ali da mora birati, za sada bi se prije odlučio za rad ispred kamere.

Film ispred kazališta

– U zadnje dvije godine moram reći da više preferiram kameru. Naravno, daske su uvijek daske i ne bih nikada volio zanemariti kazalište, ali kamera je za mene više neistraženije polje nego kazalište u ovom trenutku. Općenito mi se više sviđa ustroj rada na samom setu te mislim da se u ovom trenutku moji glumački “problemi” mogu prije detektirati i riješiti pred kamerom. Točnije, ja ih bolje primjećujem – pojašnjava nam Ognjen. Kaže da se najviše divi opusu velikog glumca Daniel Day Lewisa koji je po njemu zasigurno epicentar glumačkog stvaralaštva. No, kada bi morao reći ime najdražeg glumca ili idola, to bi bio dvostruki oscarovac Tom Hanks. Od regionalnih glumaca, kaže, sanja da snimi scenu s Lazarom Ristovskim i Emirom Hadžihafizbegovićem.
-Tek sam ozbiljno počeo, no svakako da razmišljam o ulogama koje bi mi odgovarale. Ako će se ponovno snimati “U registraturi” vjerujem da je uloga Ivice Kičmanovića kao stvorena za mene. Volio bih jednoga dana odigrati Đuku Begovića, ili nekog sličnog, te strastvene duševne slavonske ljude. I Jokera sam oduvijek htio odigrati ili neku ludu, šizofreničara, pedofila. Uglavnom, mračne uloge – otkriva nam Ognjen. Dodaje da, iako je mlad glumac i konkurencija je žestoka, za sada ima posla i nada se da će moći biti samostalni umjetnik.

Honorari ponekad vrijeđaju

-Ma svi u Hrvatskoj imaju problema sa pronalaženjem posla. Imam puno prijatelja i poznanika sa raznih prirodnih i društvenih znanosti koji nailaze na iste probleme kao i ja u svome poslu. Moram reći da za sada posla ima i nadam se i vjerujem da ga se još može naći na pošten način. Imamo audicije za filmove, reklame, sinkronizacije. Također, mladima se koliko toliko daje prilika u kazalištu. No,više bih volio biti slobodni umjetnik. Sviđa mi se lepeza poslova koje mogu obavljati. U kazalištu si podređen nekom stalnom ritualu proba, to zna postati monotono – priča nam Ognjen. Dodaje da se o američkim i europskim honorarima samo može sanjati, ali da vjeruje da će pristojno živjeti od svog glumačkog posla.

– Honorari znaju zbilja vrijeđati na osobnoj razini. No, nažalost to je realna situacija i sa njom se treba boriti. Ako išta mora biti pravedno u ovom svijetu i društvu, to je onda da me se pošteno plati za rad koji sam pošteno i odradio. S druge strane, samo pravilan i požrtvovan rad će te odvesti do drugih poslova i više novaca. Vjerujem da pravi poslodavci, kada vide da netko savjesno obavlja svoj posao, da ga pošteno i plate. Na kraju krajeva, bolje ću više platiti nekoga tko će mi posao odraditi izvrsno, a ne prosječno, jer takav će mi biti i produkt. To bi trebalo biti neko logično razmišljanje. Samo nekada tako nije kod nas – kaže nam Ognjen i otkriva da bi se u budućnost volio baviti i režijom. No, prije toga volio bi biti i “acting coach”.

– Iako to nažalost još ne postoji u praksi, “acting coach” bih volio biti u smislu da nekom svom prijatelju ili kolegi koji režira film pomognem raditi s glumcima. Volim pomagati kolegama ili ljudima koji trebaju neke glumačke instrukcije za razne situacije u svom poslu. Ne mislim da još uvijek imam toliko znanja da ga mogu sa sigurnošću podijeliti, ali izmjenjivanje iskustava i problema među kolegama mi je od velike pomoći. Aludiram na to da bi kolege morale maknuti na stranu zavist i taštinu, te međusobno iskomunicirati i detektirati probleme koje vide. Kako na sebi, tako i na drugima – poručuje Ognjen koji, iako neki kažu da hrvatski film u posljednje vrijeme pada, vidi svjetlu budućnost u našoj kinematografiji.

– Vjerujem da naš film ima i mora imati svjetlu budućnost. Vidim jako puno mladih, nezavisnih produkcija koje ispoljavaju svoje ideje, a kod novih filmova nekih poznatih imena vidim hrabrost u estetici i žanru, što zadnjih godina nije bio slučaj. Otvaramo vidike, ne radimo više samo filmove o socijalnoj i ekonomskoj krizi. Dobro, film je tu da propituje trenutno okruženje i stanje, ali nemojte mi reći da smo toliko depresivni da samo znamo naricati, a nimalo se smijati na ono što nas okružuje. Film kao i svaki drugi medij postoji da bi bila prikazana lepeza tema. Mislim da filmom počinjemo prikazivati da nismo mali, konzervativni Hrvati. Sada se u filmovima dotiču teme o kojima se prije nije ni pomišljalo – naglašava Ognjen koji osim glume ima još puno strasti. Naime, kolekcionar je stripova, obožava nogomet i NBA, mnogo čita i sa svojim talentom, svestranošću i upornošću sigurno ćemo ga u budućnosti gledati u brojnim filmskim uspješnicama.

Ja sam Albatros

Na svojem facebook profilu Ognjen ima nadimak ‘Albatros’ s kojim je već postao i poznat.
– Albatros je pjesma Charlesa Baudelaiera koju sam pročitao u trećem srednje u čitanci iz hrvatskog. U to vrijeme na Facebooku je bilo popularno stavljati srednja imena, te se tako meni ta pjesma toliko svidjela da sam stavio srednje ime Albatros. Pjesma govori o Albatrosu, ptici, kao o umjetniku koji je neshvaćen u današnjem društvu. Ukratko, Albatros je ptica, a kod Baudelaiera Albatros predstavlja umjetnika odnosno njega samoga, neshvaćenog od svijeta u kojem živi. Tako je ostalo Albatros do dan danas i drago mi je da me ljudi po tome prepoznaju i pitaju što je to – kroz smiješak kaže Ognjen.

 Brzopotezni intervju

Najdraži dio Bjelovara?
Plac. Odrastao sam na neki način tamo jer mi mama radi na placu i puno stvari sam tamo doživio. Imam mnogo uspomena i slika koje su mi ostale urezane u sjećanje zbog tog mjesta.

Strast?
Računalne igrice. Obožavam ih igrati još od malena.

Najdraža knjiga?
Stranac, A. Camusa. Tako ja vidim razliku između pojedinca i skupine, baš tako kako je opisano u toj knjizi.

Omiljeni bend?
AC/DC. Nažalost, nisam nikada bio na njihovom koncertu, iako sam imao priliku prošle godine u Pragu, ali nažalost nisam otišao. Sad kad im je umro gitarist i jedan od osnivača, sumnjam da ću ikada i ići.

Najdraža predstava?
Helverova noć, Kamerni teatar 55.

Najdraži film?
Forrest Gump.

Najdraža serija?
Izbor će past na Black Mirror. To je proročka serija 21. stoljeća. Serija koja daje pljusku, upozorava te i polijeva kantom hladne vode. Svima iskreno preporučam.

Najdraži filmski žanr?
Horori. Obožavam ih! Halloween franšiza mi je odlična i puno, puno Alfredovih filmova. Hitchcocka naravno.

Dva najbolja hrvatska film?
Metastaze i Dva igrača s klupe.

Steven Spielberg ili Roman Polanski?
Spielberg.

Vinko Brešan ili Rajko Grlić?
Vinko! Njegovi filmovi su prvi hrvatski filmovi koje sam gledao kao klinac i radio sam sa tim čovjekom koji je izvrstan te ga zato još više cijenim…

Daniel Day Lewis ili Robert DeNiro?
Daniel Day Lewis, naravno.

Goran ili Bojan Navojec?
Obojicu poznajem da tako kažem površno, a kao glumce ih cijenim jednako tako da zbilja ne mogu i ne želim raditi razliku.

Maratonci trče počasni krug ili K’o to tamo peva?
To je pitanje koje sam si puno puta postavio. Ipak Maratonci, dublji je to film.

Najdraža glumica?
Susan Sarandon, Alma Prica, Doris Šarić Kukuljica

Mnogi glumci su boemi. S kojim bi volio tulumariti?
Vrlo jednostavno. S Goranom Navojcem.

Djevojka?
Nemam djevojku. U potrazi sam.

Omiljeno piće?
Jeger cola s puno limuna i leda