Kada mi je Krunoslava Blaha predložila da odem u salon BMB na medicinsku pedikuru i napišem članak o tome, pomislio sam da mi se želi osvetiti za nešto što sam zgriješio u ovom ili u prethodnom životu. Odrastajući u Bjelovaru, društvo me odgojilo da se čak i nošenje kišobrana u vrijeme kada pada kiša smatra prilično feminiziranim običajem, potpuno nedostojnim muškarca. Generacije i generacije Bjelovarčana odgajane su tako, pa ako ovih dana na korzu ugledate 40-ogodišnjaka kako se od kiše brani kišobranom, pitajte ga gdje je pošta. Neće vam znati odgovoriti, jer jamačno nije iz Bjelovara.

Sljedeća asocijacija za pojam pedikura mi je gudovački sajam. Odmah se sjetim one firme koja promovira obrezivanje kravljih papaka uz tvrdnju da kravice sa zdravim papcima daju do 20 posto više mlijeka. Možda i ja nakon tretmana počnem pisati više tekstova, pomislio sam. Ipak, mom pristanku presudilo je to što sam na medicinsku pedikuru smio, odnosno morao otići tijekom radnog vremena.

Godine izbjegavanja sporta urodile su plodom

Za one koji ne znaju, a i sâm sam sve donedavno bio u tom blaženom krugu, medicinska pedikura služi za tretiranje raznoraznih problema na stopalima – kurjih očiju, natisaka, zadebljane i raspucale kože, uraslih noktiju… Osobno, osim zadebljale kože (hvala ti, obvezatni vojni roče!) nisam imao problema sa stopalima, što vjerojatno mogu zahvaliti i višegodišnjem izbjegavanju bilo kakvih sportskih aktivnosti, pogotovo nožnih. Zaprimila me i tretirala ljubazna i stručna teta Vesna iz Đurđevca. Posjela me u udoban stolac koji raspolaže mogućnošću reguliranja visine uz pomoć daljinskog upravljača, što je, pretpostavljam, muškarcima mnogo bitnije od opisa interijera salona. A on je, ako bi ga se moralo opisati samo jednom rječju, ugodan.

Koliko god moja stopala bila savršena u zdravlju i ljepoti, teta Vesna imala je dobrih sat i pol posla. Neću opisivati što mi je sve radila sa stopalima jer što se dogodi u BMB-u, ostaje u BMB-u, ali reći ću da ni u jednom trenutku nije boljelo. Teta Vesna i ja laprdali smo tih sat i pol vremena o raznim temama, prvenstveno o lokalnoj politici u Đurđevcu. Nisam odbio ponuđenu kavu i cedevitu, a priznajem da je dobar štos to što sam iz svoje udobne fotelje mogao promatrati vanjski svijet kako prolazi.

Novi par nogu

Štoviše, bilo je trenutaka kada sam se teško mogao oteti dojmu da sam car koji promatra svoje podanike kako iz pravca trgovačkog centra Billa idu u školu na Poljani dr. Franje Tuđmana. Tretman sam imao u 11 sati ujutro u petak, valjda je zato tako puno srednjoškolaca prolazilo. Primijetio sam i kako se trendovi mijenjaju. Da je u vrijeme kada sam imao 15 godina bilo mobitela, jamačno bih fotkao neobičnog striku kojemu nešto prčka po stopalima. Današnjoj mladeži to nije čudno pa sam slobodan zaključiti da kao društvo ipak napredujemo. Uostalom, Kruna mi govori kako pola njezinih klijenata pripada jačem spolu (muškarcima), pa mi je i to pomoglo da pristanem na tretman. Kada sam sišao sa stolca, imao sam osjećaj da imam novi par nogu. Na zato što sam sjedio na istom mjestu pa mi je sve utrnulo, nego zato što je teta Vesna majstorica svog zanata. Taj osjećaj novog para nogu pratio me gotovo do kraja dana, a s obzirom da su mi noge bile nemjerljivo lakše, čak sam u najmanje dva navrata pomislio kako bih se sada napokon mogao početi baviti sportom. Ipak, tu sam misao nekako uspio odagnati.