Dok se miris Drugog svjetskog rata još osjećao u zraku, Marija i Lovro Barila iz međimurskog sela Dekanovec 1945. godine su dobili sina Zlatka. Tih prvih poratnih godina ova obitelj, kao i mnoge druge, u tada još siromašnom Međimurju, živjela je skromno i odolijevala oskudici koja je snažno pritiskala ratom poharanu zemlju, ali uvijek se našlo nešto novca za školovanje četvero djece. Tako je i 60-ih godina mlađahni Zlatko Barila krenuo put Zagreba gdje upisuje Srednju tehničku građevinsku školu.

Kamionom do škole

-Bilo je to teško školovanje. Do Zagreba nisam putovao autobusom, već u prikolici radničkog kamiona prekrivenoj ceradom. Sjećam se studeni kada sam sav promrzao stizao do škole, ali sve se iznenada promijenilo 1963. dobivanjem stipendije, misleći tada kako je cijeli svijet moj – prisjeća se Barila.
Godinu kasnije kao mladi građevinski tehničar dobiva posao u tadašnjoj bjelovarskoj Vodnoj zajednici, živi u skromnom sobičku, a uz svakodnevni posao upisuje na Građevinskom fakultetu viši stupanj i stječe zvanje inženjera. Nekako u to vrijeme u Bjelovaru mu se pridružuje i sadašnja supruga koja baš i nije bila oduševljena tadašnjim izgledom grada.
-U to vrijeme asfaltom je bilo prekriveno samo Korzo i još poneka ulica, a kako grad nije odisao nekim razvojnim ambicijama supruga me počela nagovarati da se vratimo u Čakovec. Nisam je poslušao i, eto, više od pola stoljeća živimo u Bjelovaru i nije nam žao što smo ovdje ostali, ponajprije zbog ljudi i brojnih prijatelja koje smo stekli – nastavlja.

„Američka“ plaća

U poslu je kao mladi stručnjak prošao gotovo sve stepenice, a posebno se prisjeća detalja kada je na prijedlog jednog od tadašnjih direktora preuzeo posao tehničkog crtača.
-Do tada sam primao prosječnu plaću od 13 tisuća dinara, dolaskom na novo radno mjesto 24 tisuća, a nakon posla na jednom značajnom projektu 186 tisuća! Supruga i ja jednostavno nismo znali što ćemo prije kupiti. Sjećam se da smo kuhali na rešou, pa je prvi izbor bila električna peć s pećnicom, potom su na red došli „kombinirana soba“, hladnjak… Možda ću zvučati suviše patetično, ali kako smo oboje od „malih nogu“ navikli na skromnost, za nas je to bila Amerika – priča.
Tih godina još se uvijek nije bavio politikom osim u onoj mjeri koja je bila zadana, ali se ona kasnije počela baviti njime. Naime, početkom 1980. postaje direktor Hidroregulcije, u to vrijeme druge po snazi vodoprivredne tvrtke u Hrvatskoj sa 600 zaposlenih i iznadprosječnom profesionalnom reputacijom koja se itetako osjećala u platnim vrećicama.

Partijsko kadroviranje

-Direktorom sam imenovan u veljači te godine, a iz Općinskog komiteta SKH koji je postavljao i razriješavao „kadrove“, suglasnost na moj izbor je stigla tek dva mjeseca kasnije. Indirektno sam upozoren kako se nešto „šuška o ’71. godini“ u kojoj su mnogi zbog članstva u Matici hrvatskoj i podržavanja „Hrvatskog proljeća“ ostali bez posla ili pak bili degradirani. Ne podržavam nacionalizam, ali ni hajku na one koji drugačije misle. Tada sam samo branio nevine ljude i to mi je Partija u koju sam ušao kao srednjoškolac zamjerila. Ustvari, tadašnje rukovodstvo je imalo svog kandidata za direktora, a meni je savjetovano da se javim na natječaj za tehničkog rukovodioca. Nisam ih poslušao jer sam imao podršku radnika i najbližih suradnika – dodaje.
Tad još nije ni pretpostavljao da će šest godina kasnije na inzistiranje neke druge garniture političara istog ideološkog predznaka, unatoč opiranju, ipak na kraju prihvatiti funkciju predsjednika Skupštine općine.
– Čelni ljudi su u to vrijeme birani po nacionalnom ključu pa je predsjednik općine morao biti Hrvat, a Izvršnog vijeća, odnosno gradske Vlade, Srbin. Nakon dvije godine ponavljam mandat, i to osvajanjem većine glasova u odnosu na protukandidate, što je tada bio novitet u biranju, a na kraju mandata 1990. sudjelujem u provođenju prvih slobodnih višestranačkih izbora – nastavlja.

Pregovori u vojarni

No, i nakon dolaska novoizabranog predsjednka Skupštine općine prof. Stanka Pavlića, ostaje još neko vrijeme kako bi pomogao iskustvom, posebice u danima kada se nad Bjelovarom nadvila prijetnja uništenjem od strane bivše JNA.
-Tjedan dana prije napada na Bjelovar razgovarao sam s komandantom garnizona Rajkom Kovačevićem nadajući se kako ćemo ipak postići dogovor o mirnoj predaji. Spomenuo sam vojarnu u Varaždinu koja je već bila predana našim snagama, na što je odgovorio kako te vijesti širi samo HTV. Naprosto je bilo teško povjerovati da to nije znao ili je možda cenzura bila toliko jaka da ih o tome nitko nije obavijestio. To je bilo naše „doviđenja“, premda i danas mislim da je uz malo više strpljenja, ali ne i popuštanja, epilog možda mogao biti daleko bezbolniji – tvrdi.

Zamjenik gradonačelnice

Idućih nekoliko godina Barila se nije povaljivao u javnosti, što ne znači kako nije imamo druge preokupacije, sve do 2005., kada u mandatu gradonačelnice Đurđe Adlešič postaje njenim zamjenikom. Za to će vrijeme reći kako je realiziran niz važnih projekata, poput poslovnih zona „Istok“ i „Jug“ i napravljen značajan iskorak u infrastrukturnom uređenju grada koji se sve snažnije počeo razvijati i, barem u građevinskom smislu, „iskakati“ iz terezijanskih okvira. Ipak, žali za još uvijek nedovršenom zonom u Korenovu koja je još uvijek na čekanju.
-Ta će priča imati svoj nastavak, ali za ovih pola stoljeća od kada sam postao Bjelovarčaninom pratim napredak grada koji postaje sve veći i ljepši isključivo zahvaljujući brojnim ljudima koji su imali snage za nove ideje – zaključuje Barila.