Kada se u povijesti bjelovarske bolnice spominju liječnici koji su svaki na svoj način ugradili dio vlastite stručnosti u njezin ugled, najčešće se izgovaraju njihova prezimena. Podugačka je lista onih kojih se sjećaju vremešniji pacijenti, skloniji možda i subjektivnim usporedbama, u kojima je svaki od pojedinih odjela imao svog „doktora“, što se poistovjećivalo sa odlaskom u „dobre ruke“. Premda je ta tvrdnja ipak ponešto udaljenija od liječničke prakse, tek je jedan nakon dolaska u Bjelovar „zaslužio“ oslovljavanje imenom – dr. Ali. Radi li se o jednostavnosti ili pak prisnosti koju je stekao nakon 32 godine od kada je došao u Bjelovar, otkrivamo u novom nastavku našeg serijala. Naime, njegovo puno ime i prezime je Ali Allouch, koji je 1958. godine rođen u gradiću Deir al Zahrani na jugu Libanona, nekih 60-ak kilometra od glavnog grada Bejruta.

“Dječja” dijaspora u Kuvajtu

-U obitelji s jedanastero djece bio sam najstariji, a moj rodni grad je nešto manji od Bjelovara. Odrastanje u radničkoj obitelji bilo je „klasično“, premda sam zbog očevih poslovnih obveza tri godine živio u Kuvajtu, čime neposredno upijam iskustva života izvan svoje domovine. U rodnom gradu sam stekao prva prijateljstva od kojih su mnoga „čvrsta“ i danas, i to bez obzira što je dio mojih vršnjaka poput mene pronašao posao diljem svijeta. Jednom godišnje odlazim u Libanon ponajviše zbog obitelji jer telefonski razgovori ipak ne mogu nadomjestiti prisnost, ali i zbog uspomene na odrastanje koje su neraskidivi dio mog života – kaže dr. Ali.
Nakon završene osmoljetke upisuje matematičku Gimnaziju koju završava s odličnim ocjenama i u izboru budućeg zanimanja 1978. se odlučuje za studij medicine, i to u Zagrebu, pri čemu je pomalo „kumovao“ i jedan od njegovih rođaka koji je već studirao na istom fakultetu.
-Odluka nije bila jednostavna, iako sam imao nekoliko opcija za studij u Libanonu. Ali, kako je u to vrijeme u mojoj zemlji bjesnio rat, ipak sam se odlučio za studij u Hrvatskoj, što se kasnije pokazalo dobrom odlukom. Spakirao sam kofere i krenuo u, za mene tada poprilično nepoznatu, zemlju koja će, kako se to kasnije pokazalo, postati mojom profesionalnom i životnom odrednicom – priča.

Zagrebačke godine

U Zagreb je stigao 15. listopada 1979. i kao svi strani studenti, prvi „ispit“ je bila jednogodišnja škola hrvatskog jezika, nakon čega upisuje Medicinski fakultet 1980., koji završava tri mjeseca prije roka.
-Bio sam dobar student, željan znanja, koja sam usvajao od tadašnjih vrhunskih profesora na čijim su se predavanjima otkrivala saznanja o budućem poslu i uz njih zaista nije bilo teško naučiti sve ono što će nam kasnije postati praksom – nastavlja.
Spletom okolnosti, nakon promocije stažira u našoj bolnici, koju te 1985. drži tek prolaznom postajom u daljnjem stručnom napredovanju čija je krajnja odrednica trebala biti Francuska.
-Nekako pred kraj stažiranja, Francuska u kojoj sam kanio specijalizirati kirurgiju je zbog nekih terorističkih napada uvela zabranu ulaska za državljane pojedinih zemalja, uključujući i moju, jer sam hrvatsko državljanstvo dobio tek 1994. Zato opću kirurgiju specijaliziram u Bjelovaru i zbog toga nikada neću zažaliti, ponajprije zahvaljujući vrhunskim stručnjacima prim. Makismilijanu Jurkoviću, prim. Đuri Vlašiću i cijelom tadašnjem kirurškom timu bjelovarske bolnice – dodaje.

Domovinski rat

Završetkom specijalizacije započinje „novo“ razdoblje obilježeno Domovinskim ratom kada je kirurški tim MUP-a za zbrinjavanje ranjenika, u kojem je proveo dio ratnih godina, istodobno značio i mnogobrojna „vatrena krštenja“ u profesionalnom smislu koja mnogi njegovi kolege nisu prošli. Tako je postupno snažio i osjećaj kako Bjelovar postaje sve bliži srcu, a istodobno kopne razmišljanja o odlasku, koji je samo nekoliko godina ranije bio jednom od životnih opcija.
-Bjelovar sam zahvaljujući jednom od svojih rođaka površno poznavao, ali konačna odluka o dolasku bila je motivirana isključivo praktičnim razlozima, jer sam ovdje mogao odraditi pripravnički staž. Kasnije se to pretvorilo u obostranu ljubav, koju je za jednog od dolazaka osjetio i moj otac koji mi je dao podršku da ostanem ovdje. I baš sam u ovom gradu stekao brojne prijatelje, zasnovao obitelj i postao dijelom podneblja koje nema odmaka prema strancima, nego ih za razliku od nekih drugih sredina objeručke prihvaća. Ovo govorim na temelju iskustava nekih svojih kolega koji su odlazili u druge gradove i redovito tijekom vikenda dolazili kako bi ih „tješio“ jer su se osjećali neprihvaćenima. Bjelovar je mali grad koji bi po nekim odrednicama trebao biti zatvoren za sve koji u njega dolaze, ali tome uistinu nije tako. Takav stav žitelja se podudara s mojim mišljenjem da se ljudi ne trebaju svrstavati po rođenju u nekom gradu, nego koliko pridonose njegovom napretku, što Bjelovarčani znaju vrednovati – kaže.

Liječnik i prijatelj

A što je zapisno u njegovoj radnoj bilježnici nakon 32 godine boravka u Bjelovaru? Preko 9.000 operacija, 90.000 pregleda pacijenata i podatak koji tek ponajbolje oslikava dr. Alija. Nedavno sam ga jednog poslijepodneva primijetio na korzu u blizini Gradskog muzeja gdje se na svakih desetak metara s nekim od prolaznika prijateljski pozdravljao. Ne znam kamo je krenuo, ali kada sam se za 20-ak minuta vraćao, još je bio u srdačnim razgovorima, a da nije stigao ni do nekadašnje Narodne kavane. To samo govori o tome kako se iza liječničke bijele kute krije čovjek koji je zaista naš doktor Ali, koji je nedavno stao i na čelo bjelovarske bolnice. No, koliko su bjelovarske godine ostavile traga koji je teško sakriti barem u rječniku, odaje na kraju čvrsti stisak ruku i onaj poznati, domaći, „bok“ koji izgovara istom simpatičnošću i širokim osmjehom kao da smo zajedno odrasli.