S Mirkom Čorbom, nekadašnjim pročelnikom gradskog Upravnog odjela za komunalne djelatnosti i uređenje prostora, nisam se vidio ni čuo pune dvije godine, a ranije smo gotovo svakodnevno bili „na vezi“ jer se i iz kratkog razgovora moglo saznati gdje će se i što graditi, za koliko novca, i još poneka zanimljivost. U šali smo znali kazati kako i u pola noći zna koliko kilometara cesta čeka asfalt, broj šahti na gradskim ulicama ili klupa u našim parkovima, i niz drugih podataka koje je sipao iz rukava. I to sve simpatičnim dijalektom s tek ponekim „kaj“, koji ga smješta preko Bilogore, točnije u Podravinu ili, još točnije, Virje, gdje je rođen 1951.godine.

-Tu sam proveo djetinjstvo iz kojeg pamtim strogog oca, učitelje i generaciju najblaže rečeno nestašnih klinaca pa smo, za razliku od danas, u školi redovito dobivali „packe“. Moj susjed Željko bi trčao iz škole kako bi prvi roditeljima kazao: „Mirko je opet dobil!“, što je značilo još i dodatno „fasovanje“ kod kuće. Kasnije smo postali ozbiljniji i više razmišljali o tome gdje ćemo nakon osmoljetke – prisjeća se naš sugovornik.

 

Vaš odabir je bez prevelikog razmišljanja bila srednja građevinska škola…

Tu je važnu ulogu odigrao otac pa odlazim u Bedekovčinu gdje je živjela tetka. tako smo smo, onako „po podravski“, spojili ugodno s korisnim. Za vrijeme školovanja već počinjem pomalo raditi, očekujući maturu i upis na Građevinski fakultet u Zagrebu, što baš nije proteklo glatko. Naime, od 150 predviđenih studenata, bio sam na 126. mjestu, koje sam izgubio zbog dolaska 30 „nesvrstanih“ studenata iz Egipta, i tek nakon dvije godine konačno dobivam indeks, a 1982. i diplomu, ne zaboravljaći ni veliku ljubav – nogomet.

 

Kao navijač ili igrač?

Nekolicina nas studenata je vikendima putovala kući i igrala za Podravac iz Virja, prosječan klub, a nakon nekog vremena prelazim u Borac iz Ferdinadovca, gdje su uvjeti bili daleko bolji. Igrao sam desno krilo i bio poprilično brz pa je braničima uvijek bilo „grdo“, a posebno se sjećam utakmice u dresu Borca protiv NK Bjelovara na gradskom stadionu, kada smo tadašnju odličnu domaću ekipu pobijedili sa 3:0, što je bila prava senzacija. No, nakon 10 godina igranja, povlačim se iz nogometa i danas samo „kibiciram“.

 

Nakon završenog fakulteta i dalje ostajete u Zagrebu?

Dobivam posao u tadašnjoj Tehnogradnji i odlazim na dva gradilišta u Osijeku, gdje ostajem tri godine. Tamo je ustvari počelo pravo školovanje, pogotovo na gradnji složenog objekta plinsko-turbinske elektrane. U međuvremenu sam se oženio suprugom iz Hampovice i vratio u Zagreb, ali s čvrstom odlukom o promjeni radnog mjesta jer sam mogao birati između bjelovarske Tehnogradnje i Podravke. Nije riječ o prepotenciji, već su u to vrijeme građevinski inženjeri bili traženi i zaista se moglo birati. Premda je Podravka nudila odlične uvjete, poput stana i zaposlenja za suprugu, profesoricu matematike, ipak sam odabrao drugu ponudu i nisam pogriješio.

 

Tehnogradnja je 80-ih godina bila jedno od najjačih građevinskih poduzeća?

Bez ikakve dvojbe i ubrzo sam se uvjerio zašto je tome tako. Bili su to odlični rukovodeći ljudi popu Kirina, Stričeka, Manestara, a imali su čvrsti oslonac u poslovođama, koji su bili dragulji građevinstva. Ne treba zaboraviti da je 1983. Tehnogradnja zapošljavala oko 600 radnika i imala otvorena vrata za gradnju najvećih objekta. Radnici su u to vrijeme zajedno disali s tim poduzećem u kojem se radilo, ali i zaradilo, dijeljene su trinaeste plaće, odlazilo se na ljetovanja, ukratko bila je to jedna velika obitelj zadovoljnih ljudi. Kasnije su zbog nekih razloga pripojene ciglane i druga poduzeća, broj zaposlenih je premašio tisuću, no već se polako počeo nazirati kraj.

 

Je li to značilo i postupno osipanje nekada čvrste stručne jezgre?

U mom slučaju da jer 1990. prelazim u Sekretarijat za inspekcijske poslove, godinu dana kasnije sam imenovan zapovjednikom Narodne zaštite za područje bivše općine, ali najmanje zbog moje možebitne hirovitosti, niska novih radnih mjesta se nastavljala. Od poslova u HV-u, do odlaska u MUP na mjesto protupožarnog inspektora. Sve se to odvijalo gotovo filmskom brzinom, jer je život tih godina nosio nove izazove.

 

Kako ste se nakon svih ovih poslova ipak „skrasili“ u gradskoj upravi?

Presudio je slučajni susret s tadašnjim gradonačelnikom prof. Josipom Kurtakom kojeg sam poznavao iz Tehnogradnje i predložio mi dolazak na mjesto pročelnika, posao s puno problema i stresova, a infrastrukturna slika grada je te 1996. bila katastrofalna. Primjerice, Supilova ulica na korzu bez vodovoda, preko Bjelovacke i Plavničke nije povučen ni metar kanalizacijske i vodovodne mreže, Ulica Ivana viteza Trnskog nije imala nogostup, a šire područje grada moglo je samo sanjati o javnoj rasvjeti. Ali, postojala je politička volja ili, točnije, stvorena je kritična masa za promjenom dotadašnjeg stanja pa se postupno krenulo s infrastrukturnim uređenjem ulice Petra Zrinskog, a nakon uključivanja Komunalca i ostalih. Velik iskorak je napravljen u vrijeme gradonačelnika Jospa Hegeda, kada smo od Hrvatskih voda dobili 43 kilometra vodovodnih cijevi i uz ostalo napravljen je usporedni cjevovod za opskrbu grada. Ne treba zaboraviti početak gradnje odlagališta Doline, a kasnije, dolaskom Đurđe Adlešič, i zahvate na poboljšanju regulacije prometa u gradu koji neumoljivo raste. Prema relevantnim istraživanja, najprometnija gradska ulica je Franjevačaka kojom za „špica“ svakog sata prođe 900 automobila!

 

Kada danas šećete gradom, primjećujete li neke propuste?

„Škicam“ i vidim niz grešaka, koje moja ekipa i ja tada nismo uočavali misleći da smo odabrali najbolje rješenje. Primjerice, Ulica 105. brigade koja je usporedna s Cvjetnom, mogla je biti pola metra šira, kao i Strossmayerova, a ima još primjera. Ipak, najviše me boli činjenica da odlagalište Doline nikada nije službeno otvoreno, iako se radi o jednom od najznačajnijih objekata u čiju sam realizaciju osobno uložio dosta truda.

 

Kako u urbanističkom smislu zamišljate Bjelovar za 10-ak godina?

Sve će ovisiti o proračunu, iako mislim da je posljednjih 20-ak godina Bjelovar poprimio urbana obilježja i to me kao čovjeka koji ovdje živi 41 godinu iskreno veseli. Vjerujem kako će se određenim tempom nastaviti i dalje jer uvijek je dovoljno posla kada su u pitanju težnje za ljepšim gradom.