Nakon serijala o gradskoj dijaspori u kojem smo predstavili 50-ak Bjelovarčana koji su iz ponajviše profesionalnih razloga promijenili svoje adrese, od ovoga broja počinjemo seriju novih, nadamo se podjednako zanimljivih razgovora s onima koji su došli u Bjelovar i tijekom godina postali naši. Jedan od njih je i Marinko Iličić, dugogodišnji ravnatelj Narodne knjižnice „Petar Preradović“, kojeg je iz rodnih Gruda u zapadnoj Hercegovini u Bjelovar dovela ljubav. Točnije, njegova sadašnja supruga, profesorica matematike Blanka, s kojom je još za apsolventskih dana uplovio u bračne vode i vruće hercegovačko ljeto 1981. zamijenio onim nešto lakše podnošljivijim – bjelovarskim.

Samozatajni dugajlija

Marinka sam upoznao 1974. na Fakultetu političkih znanosti, kao samozatajnog dugajliju iz Studentskog doma „Moša Pijade“ u kojem je danas sjedište HDZ-a i kojeg smo zbog mjesta iz kojeg dolazi prozvali Gruda. Ali, s vremenom Gruda je postajao sve poznatiji „na godini“ jer u njegovu društvu nikada nije manjkalo smijeha zbog angdota iz već poznate tipologije o nesnalaženju došljaka u Zagrebu, ali i onih iz aktualnog nepresušnog izvora. Zato me je za telefonskog dogovora na kraju upitao: Znaš li kako u Hercegovini zovu Tarzanove unuke? Ne znam, kažem. A on će: Pa, Lijanovići! I dok se glasan obostrani smijeh u slušalici još nije stišao kaže mi ozbiljnim glasom kako je na tehničkom pregledu u Grudama „pao“ neki njegov zemljak i to s novim mercedesom. Zašto, pitam. Nije imao krunicu na retrovizoru!

Škrta zemlja i žuljevite ruke

Ali, priča o njegovom zavičaju uz ovu vrckavu ima i onu drugu stranu prepunu žuljevitih ruku, težačkog znoja i borbe protiv predrasuda kako na ovom kršu sve pada „s neba“, dok Hercegovci samo sjede u direktorskim foteljama.
-I iz ovog kraja se ponajviše zbog oskudice iseljavalo, ali moja obitelj, koja se bavi uzgojem duhana i ranog povrća, je ostala. Pamtim neka davna vremena kada se po vreću kukuruza odlazilo čak u Slavonski Brod, ali se ipak nekako živjelo i preživjelo. Moji razlozi dolaska u Bjelovar bili su sasvim dugačiji i upravo sam ovdje upoznao svoje zemljake koji su daleko ranije škrtu zemlju zamijenili novim podnebljem – priča Marinko.
Grude su mali gradić iz čije okolice potječu mnoga danas poznata politička imena, poput zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića ili bivšeg predsjednika Sabora Ivana Leke, kojima treba dodati i ekonomista dr. Ljubu Jurčića, a u neposrednoj blizini je i selo Drinovci koje prema broju stanovnika ima najviše doktora znanosti. Marinkove ambicije su bile nešto skromnije. Spakirao je kofer za Zagreb u kojem je trebalo prvo prevladati jezične barijere, prevesti što su to „štenge“ ili „hamper“, a potom pomiriti i još poneke različitosti sjevera i juga.

Zagrebačka škola

– Baš zbog te prethodne zagrebačke adaptacije nisam imao problema nakon dolaska u Bjelovar gdje prve poznanike upoznajem u Košarkaškom klubu, gdje sam svojedobno i igrao, a potom se taj krug počeo širiti do današnjeg popriličnog broja, na što sam ponosan. Bio sam fasciniran ponajprije gradskim zelenilom i meni nepoznatim krajolikom, ali i nekim događajima poput Martinja ili sipanja perja. Premda se u mom kraju govori ikavicom, ona se tijekom studiranja pomalo počela gubiti, iako mi se i danas „omaknu“ neke riječi poput „mlika“. Kada odem „dolje“, domaći mi kažu da sam malo promijenio govor, a ovdje neki, slušajući kako pričam, kažu da „baš nisam njihov“. Istina, uvijek s krivim naglaskom kažem „gemišt“, ali i to mi je već odavno oprošteno. No, sve je to nebitno kada se s poznanicima, prijateljima i suradnicima na poslu dobro razumijem, a hrvatski knjižničari me drže Bjelovačanom, iako nikada i nigdje nisam skrivao svoje porijeklo –kaže Marinko.
U Bjelovaru ga nije, kako bi se to moglo pomisliti, čekalo radno mjesto, već se u početku okušao u novinarstvu i potom javio na natječaj za knjižničara.

Humor naš svagdašnji

-Nisam ni sanjao da ću jednog dana raditi ovaj posao, koji sam bez obzira na „background“ dobio bez ikakvih preporuka i tijekom godina „dogurao“ do mjesta ravnatelja. I upravo zbog brojnih poznanstva stečenih tijekom ovih godina, nastojim da i naša Knjižnica ostane otvorena svima i ne postane nekom elitističkom ustanovom, već mjestom susreta i događanja ili, da ne fraziram, demokratičnija. Istodobno, pokušavam na ponekim književnim večerima literarno „sudariti“ sjever i jug, ali ne u podjelama, već šali i humoru koji nam je bio i ostao zajedničkom crtom koju treba njegovati. Bjelovarski humor se proteže od ironičnosti Gorana Tribusona, do onog gradskog, obojenog dosjetkama, dok naš „južnjački“ vuče korijene iz stvarnih događaja koji se kasnije nadograđuju i oblikuju do razine vica – dodaje meškoljeći se u stolici iz čega iščitavam još jednog „asa u rukavu“.
– Došao prijevoznik na granični prijelaz u Vinjanima i carinik ga pita ima li što za prijaviti. Imam, kaže kamiondžija, eno ti u Imotskom pjevaju neprijateljske pjesme!

Smijeh je lijek

Dio je to Marinkove anegdotalne riznice koju ne čuva za sebe, već je dobrohotno nudi svima koji „imaju uho“ za ovu vrstu humora koji je obilježio, ne samo svakodnevicu tamošnjih žitelja, već i mnoge serije i filmove, a Marinko je pravi majstor u njihovoj interpretaciji.
– Pričajući anegdote iz mog kraja, često se sjetim našeg književnika i novinara Ivice Ivaniševića koji je, pišući o Hrvatskom društvu humorista, kazao kako bi htjeli nasmijati cijelu Hrvatsku, a ne mogu dva čovjeka iz susjedstva, što se meni ne događa – uz smijeh će Marinko.