Među brojnim stereotipima o Zagorcima od koji su neki, poput beskrajnih sudskih parnica, ili na stolu rado viđene kupice vina, već davno preselili u bogate zbirke viceva, nekako na začelju je i onaj da su svi „vudreni“ za glazbu. Naravno da i ta tvrdnja nije toliko točna da bi postala pravilom, kao ni ona da se u svakoj dalmatinskoj konobi može pronaći klapa za omiški festival. Ali, isto tako nije daleko od istine da su pjesma i glazba već stoljećima sastavni dio života Zagoraca u kojem ipak samo neki „igraju“ (sviraju), a drugi slušaju i „tancaju“. S tom će se tvrdnjom zasigurno složiti i „bjelovarski Zagorec“, prof. Franjo Geček, koji je radni uvijek proveo u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u kojoj je kao student treće godine Akademije počeo raditi u proljeće 1973. godine.

Dolazak u Bjelovar

-Kako je studentski džeparac bio poprilično skroman, dodatni honorar je značio nešto manje briga i tako sam tri puta tjedno putovao u Bjelovar i predavao na limeno-puhačkom odjelu koji je u to vrijeme imao samo tri učenika. U jesen iste godine sa suprugom selim u bjelovarski podstanarski stan, iako sam i tada putovao, ali u obrnutom smjeru, kako bih završio četvrtu godinu studija i diplomirao. Uvijek ću pamtiti kako su me moji tadašnji stariji kolege, bez obzira na mladost, prihvatili bez ikakvih predrasuda i postao sam „domaći“ u društvu istomišljenika kojima je glazbena pedagogija bila temeljna životna vodilja. Premda su kasnije uslijedile i primamljive ponude za promjenu radnog mjesta, ni jednu nisam prihvatio upravo zbog zadovoljstva što radim u sredini kakvu sam i priželjkivao – priča Franjo.
Rođen je 1949.godine u mjestu Budim pokraj Lepoglave, i to u obitelji koja osim majke, stalne članice crkvenog zbora, nije naginjala glazbi. Dolaskom u peti razred osnovne škole, jedan umirovljeni profesor je okupio tadašnje klince i utemeljio orkestar u kojem je Franjo, igrom slučaja po odabiru „ti buš to“, svirao trubu.

Bezbrižna vremena

-Osjetio sam kako me glazba počinje sve više zanimati, ali tek na razini praktičnog razmišljanja da ću nakon srednje škole početi svirati i zarađivati, a najbliže mjesto školovanja bio je Varaždin. Naime, Lepoglava je u to vrijeme bila malo mjesto u kojem je bilo više zatvorenika nego stanovnika. I već završetkom prve godine, sa svojim bandom počinjem svirati zabave i svatove. Sjećam se da sam na jednoj svadbi zaradio više novaca od mjesečne plaće mog oca koji je radio kako pružni radnik. Za ljetnih praznika obavezno se sviralo na hotelskim terasama od Istre do Dalmacije, i to je bilo vrijeme neobuzdanosti kada se činilo da je život još ljepši nego što jest – nastavlja.
Ipak, dolazak u Bjelovar gotovo je preko noći promijenio mladenačka razmišljanja, koja su se postupno pretakala u punu posvećenost učenicama i njihovim satovima trube ili gitare nakon kojih su neki postali poznata imena, premda će skromno kazati kako se radilo o talentima koje je trebalo samo malo „izbrusiti“.

Franjini dragulji

-Pa, kad već inzistirate na odgovoru, Denis Konir je već 30 godina prvi trubač Filharmonije u Sevilli, Dubravko Sočec i Ivica Lukanec su perjanice zagrebačke, odnosno riječke opere, pokojni trombonist Davor Žalac je osim u Zagrebačkoj filharmoniji svirao u orkestru talijanske državne televizije, gitarist Ozren Mutak je profesor glazbe u Pragu, a njegov kolega po instrumentu, Darko Obadić, je u inozemstvu izgradio glazbeničku karijeru – nabraja, dodajući na listu i sadašnjeg profesora Zlatka Strčića i još pregršt imena puhača koji sviraju u poznatim orkestrima poput onog Oružanih snaga RH.
Tek će usputno spomenuti kako je 80-ak njegovih učenika na zahtjevnim natjecanjima osvajalo visoka mjesta ili da je njih 15 bez problema prolazilo prijamne ispite na Akademiji koju je za „njegove ere“ upisalo 15 trubača, trombonista i gitarista.

Žal za orkestrom

-Kako bi mi Zagorci rekli „vrag po nagradama“ koje ostaju u ormarima ili školskim zidovima, moja najveća nagrada je bila vidjeti svu tu djecu kako uživaju u glazbi i onom što izvode, pa makar se radilo o klasičnom školskom gradivu u kojeg su unosili svoje emocije. I upravo zbog takvih „klinaca“ koji su osjećali glazbu isplatilo se proživjeti s njima gotovo cijeli život – dodaje.
Jedna od njegovih bjelovarskih sastavnica, svakako je i Gradski duhački orkestar kojeg je 1989. „preuzeo“ nakon odlaska prof. Borisa Beketića u inozemstvo i njime ravnao punih 11 godina.
– Nije bilo teško raditi s tako sjajnim orkestrom čiju su okosnicu činili učenici Glazbene škole, što je za njih bio još jedan dio obrazovanja. U to vrijeme nije bilo velikih natjecanja, ali dobro pamtim prestižne smotre na kojima smo osvajali prva mjesta i, možda bi bilo pretjerano kazati, bili uzor nekim drugim orkestrima iz većih gradova. Na žalost, orkestar je postupno eutanitiziran i unatoč svim pokušajima danas više ne postoji – priča.

Zaboravljeni „kaj“

Ono što me od prvih dana poznanstva s našim Franjom pomalo čudilo, bio je izostanak onog zavičajnog „kaj“, bilo u zagrebačkoj ili zagorskoj varijanti. Premda kod onih istančanijeg sluha Franjo ne može „proći“ ispod radara bjelovarske štokavice i dugih naglasaka, vlastiti izvorni govor je čuvao „kao zmija noge“.
-Moj kraj je u izričaju dosta blizak onom iz Bednje, kojeg razumiju samo stanovnici tog uskog dijela Zagorja. Brzo sam shvatio da me u Zagrebu, a pogotovo u Bjelovaru nitko neće razumjeti i nekako sam se postupno počeo odmicati od tog govora, u čemu sam „lekciju“ naučio od bakice na našem placu. Pitao sam: „Baka“, pošto je čuček (pile)“, nakon čega mi je prodavačica pokazala na čičoku. Tada sam postao siguran da „moj jezik“ ovdje ne prolazi – kaže kroz smijeh. Ipak, za kraj ga nutkamo rečenicom s kojom bi u zavičajnom stilu završio ovaj razgovor.
-Onda ovak’. Baš mi je drago kaj ste me se setili, bom to lijepo pročital – na kraju će Franjo.