Otvorenje Stop&Shop trgovačkog centra na ulazu u Bjelovar s daruvarske strane svakako označava novu fazu u povijesti gradskog shoppinga, započetu prije gotovo pola stoljeća otvorenjem Name u centru grada potkraj 1969. godine. Jedan od prvih kupaca bio je Goran Tudić, školovani trgovac koji danas uživa u mirovini na relaciji Bjelovar – Rijeka. U Namu je dolazio s bakom, a najprivlačnije bile su mu LP ploče i tehnički odjel s Tosca gramofonima koji su se nalazili na katu. Preko puta su, kaže, bili sportski odjel i namještaj, a na drugoj strani tekstil. Mladog Tudića (on je 1958. godište) toliko se, izgleda, dojmila Nama da je i sam odlučio postati trgovac. Nakon četiri godine srednje škole, odradio je još jednu za voditelja veće trgovine, a prvo radno mjesto bila mu je današnja trgovina Naš dom, tada trgovina dijelova za motore i bicikle. Šef mu je bio Stjepan Gustović, jedan od rijetkih i danas živućih predstavnika stare generacije bjelovarskih trgovaca. Tudić je uskoro postao najmlađi Univerzalov poslovođa, i to u danas nepostojećem trgovačkom centru na Radićevom trgu koji je skončao prije 14 godina u požaru, a tada je u bio u vlasništvu tvrtke Pevec.

Najmlađi poslovođa “špajze”

– Bili su to montažni objekti koje je gradila mostarska tvrtka Soko, koja je proizvodila sve, od aviona do lokomotiva. Te su trgovine bile namijenjene nesvrstanim zemljama za slučaj neke teške nepogode poput potresa, da se na brzinu podignu i služe tih prvih dana ili mjeseci dok se život ne normalizira. U Bjelovaru su bile dvije takve trgovine, druga je i danas „živa“. U njoj je sada salon namještaja, a nalazi se između dječje knjižnice i placa. Bio je to pilot-projekt koji je započeo upravo u Bjelovaru. Mi smo te montažne objekte zvali „špajza“, a specifično je bilo i to što nisu imale sustav grijanja jer su bile namijenjene toplijim zemljama, pa smo ga morali naknadno ugrađivati – prisjeća se Tudić koji smatra da su trgovci u to doba, a riječ je o 70-tim godinama prošlog stoljeća, bili gospoda, uživali veliki autoritet i bili mnogo socijalno osjetljiviji od današnjih. Poslovođe su, kaže, uvijek bili u odijelima, a prema kupcima su se odnosili s mnogo više poštovanja nego danas.

Korzo je bio pun u deset sati navečer

– Jednom sam uhvatio jednu gospođu koja je ukrala jednu malu paštetu. Kada sam je pitao zašto je ukrala malu, a ne veliku paštetu, rekla je da joj je djetetu dovoljna ona mala, da bi se veća pokvarila. Uzeo sam joj podatke s lične karte i poslao joj preko jednog mesara paket namirnica, jer sam osjetio da doista ima problema. Prije su ljudi krali iz potrebe. Danas kradu iz potrebe, ali i iz obijesti – govori jedan od najpoznatijih bjelovarskih trgovaca. Univerzal u kojemu je proveo dobar dio svog života, u najbolja vremena zapošljavao je 600 do 700 djelatnika. Nastao je 1964. godine na temeljima Općeg trgovačkog poduzeća. Tada je, negdje početkom 80-tih, u centru Bjelovara izgrađena Bjelovarčanka, nakon Name drugi veliki bjelovarski trgovački centar. U podrumu je bila trgovina robe široke potrošnje, ali i kafić što je u to doba bila novina. Prizemlje je bilo rezervirano za bijelu tehniku, a kat za sport i tekstil. Danas je Bjelovarčanka u vlasništvu Erste banke.

– Nisam jugonostalgičar, dapače, rušio sam tu državu u odori hrvatskog vojnika, ali u to vrijeme Bjelovar je imao 15-ak tisuća zaposlenih više nego danas. Imali smo 15-ak velikih tvrtki koje su radile u tri smjene. Na korzu si u deset navečer mogao vidjeti stotine ljudi jer se radilo u tri smjene. Pa, jedna Tehnogradnja svakog dana od nas je naručivala 500 do 600 kilograma mesa za radničke gablece, to je danas nezamislivo. Također, seljaci iz okolnih mjesta tada su bili bogati. Bilo je novca – govori Tudić, ali napominje i kako se sjeća vremena kada je najtraženija roba bila ulje, a police su bile gotovo potpuno prazne. Nije zaboravio ni hiperinflaciju, kada su se cijene svih proizvoda mijenjale čak i jednom dnevno.

– Svakih nekoliko godina skidalo se nekoliko nula s novčanica – prisjeća se.

Posljednje radno mjesto bilo mu je ono šefa bjelovarskog Konzuma. Kaže da je dobio pet vježbenika, a nijednom od njih nije se radilo. Mladići nisu željeli da ih gimnazijalke vide kako metu ispred trgovine, a djevojkama je ispod časti bilo da rade u kutama. Upisali su trgovačku školu samo da nešto završe, uopće nisu imali namjeru baviti se trgovinom, kaže.