Na popisu od osamdesetak adresa lociranih diljem Hrvatske na kojima žrtve obiteljskog nasilja mogu zatražiti pomoć i zaštitu, nalazi se i bjelovarska Udruga „Iris“ u čijem je sastavu i sigurna kuća osnovana 2003. godine. Tada je to bilo jedno od prvih skloništa za žene i djecu u državi, čija su vrata na tajnoj adresi otvorena u vrijeme kada se u Hrvatskoj tek počela otvarati „Pandorina kutija“ obiteljskog nasilja. Od tada sve do danas, unatoč optimističkim statistikama o smanjenju nasilja u obitelji, u bjelovarskoj tajnoj kući traži se mjesto više.

Bijeg u sigurnost

U bijegu od psihičkog i fizičkog zlostavljanja, sigurnost ovog skloništa s kapacitetom od 16 mjesta godišnje u prosjeku pronalazi oko 60 žena i djece, što u 14 godina od njegova osnutka doseže brojku od preko 800 žrtava obiteljskog nasilja.

-Pod krovom sigurne kuće trenutačno boravi šest majki i 11 djece, što znači da smo dupkom puni. U bijegu iz obiteljskog pakla svoje privremeno utočište na ovoj tajnoj lokaciji pronalaze žene i djeca iz drugih županija. Žrtve nasilja s bjelovarskog područja ovdje se nakratko sklanjaju samo u hitnim situacijama, a potom im se zbog sigurnosti pronalazi smještaj u drugim skloništima diljem Hrvatske – pojašnjava socijalna radnica Iskrica Strčić. U bjelovarsku sigurnu kuću, dodaje, dolaze majke s većim brojem djece, trenutačno ih jedna ima četvero, a druga čak šestero. Obično su niže obrazovne, nerijetko samo s osam razreda ili nezavršenom osnovnom školom. Iskrica Strčić napominje kako je u posljednje dvije godine u skloništu boravila tek jedna žena s fakultetskom diplomom.

 Nova životna stranica

Premda nam nije bilo dozvoljeno razgovarati s privremenim stanarkama koje ovdje mogu ostati do šest mjeseci, tek u iznimno teškim slučajevima do godine dana, njihove sudbine su različite, a želje iste – pronaći posao, ili barem siguran dom i trajni mir za sebe i djecu.

-U posljednje vrijeme zabilježili smo tri pozitivna primjera u kojima su žene nakon boravka i psiho-socijalne terapije u skloništu čvrsto odlučile samostalno krenuti u novi život. Pronašle su posao te osigurale egzistenciju za sebe i djecu – kaže naša sugovornica.

No, dodaje kako je na okretanje sasvim nove životne stranice još uvijek je spremno tek 16 posto zlostavljanih žena. Većina ih se ipak vraća pod okrilje roditelja ili rodbini, a jedan dio i supruzima, vjerujući kako će vrijeme zlostavljanja zbog kojega su pobjegle u sigurnost skloništa biti tek jedna od ružnih životnih epizoda.

Kućni red

Svakodnevica u sigurnoj kući oslonjena je na Pravilnik o kućnom redu. Žene obavljaju sve kućanske poslove, od čišćenja do pripremanja obroka. Spremaju djecu za odlazak u školu, pomažu im u pisanju zadaća i učenju. Dan je obično prekratak, jer uz uobičajene kućanske poslove, valja obaviti i niz drugih aktivnosti. Posljedice dugotrajnog zlostavljanja i nerijetko divljačkog fizičkog nasilja, neizostavno su u psihičke traume od kojih nisu pošteđena ni djeca. Stoga se u skloništu redovito odvijaju i psiho-socijalne terapije koje sa žrtvama odrađuje stručni tim. Tijekom dana odrađuju i druge aktivnosti, poput administrativnih poslova vezanih uz Zavod za zapošljavanje i druge ustanove.

Ipak, sigurnost i mir pod okriljem bjelovarskog skloništa povremeno znaju narušiti zlostavljači kojima polazi za rukom razotkriti tajnu lokaciju na koju se sklonila obitelj koju su sami otjerali. Zvonjavu, lupanje na ulazna vrata i prijetnje u takvim situacijama prekida dolazak policije, kaže voditeljica, te dodaje kako je lani zabilježen tek jedan takav izgred. Strčić napominje kako su dodatnu sigurnost od nenadanih posjeta zlostavljača, nedavno osnažili i ugradnjom novih protuprovalnih ulaznih vrata.