Kako urediti oronuli i neupotrebljivi prostor bivše konjušnice u dijelu objekta koji se naslanja na Pučku kuhinju te za koju bi ga namjenu bilo najbolje iskoristiti, bila je dvojba kojom su se, pokraj uobičajenih humanitarnih poslova, bavile volonterke bjelovarskog Caritasa Župe sv. Antuna Padovanskog. Odluka je „pala“, kada je uz pomoć Crkve i donatora prikupljeno nešto novca kojemu je pridodano puno dobre volje te je stara konjušnica ubrzo pretvorena u blistave kupaonice i prostor za pranje rublja. Sve je to predano u ruke Caritasovim korisnicima, ljudima koji se službeno ne vode kao beskućnici, ali žive u neljudskim uvjetima. Borave u napuštenim obiteljskim kućama, podrumima, nerijetko bez struje i vode.

 Neskriveno oduševljenje

Ana Pučko (60) je jedna od njih. Zatekli smo je za stolom Pučke kuhinje u koju svakodnevno navraća kako bi toplim ručkom obnovila snagu za pretraživanje gradskih kontejnera i nošenje vreća s plastičnim bocama. Na pitanje je li već koristila blagodati kupaonice te što misli o ostvarenoj ideji Caritasovih volonterki, Ana je odgovorila ustajanjem od stola kako bi nam osobno pokazala novi prostor.
-Ovo je nešto što ni u snu nismo očekivali. U kupaonici osim tuš kabine imamo i lavaboe za oprati ruke, a što je najvažnije, uživamo u toploj vodi. Ja se kupam jednom tjedno i ne mogu riječima opisati koliko mi to znači. Za tako nešto već godinama nisam imala prilike. Rublje sam prala u hladnoj vodi na ruke, a sada možemo koristiti perilicu rublja i deterdžent, i sve to besplatno – pojašnjava Ana uvjete korištenja ovih blagodati.

Privid stvarnosti

Premda se u službenim evidencijama bjelovarskog Centra za socijalnu skrb i Grada Bjelovara ne spominju beskućnici, što ostavlja dojam da ih nema, gradskim ulicama ipak šeću i takvi ljudi. Privid stvarnosti možda i nije za osudu, jer „domaći“ su beskućnici ljudi koji ne nose transparente kako bi nas upozorili na vlastitu nevolju. Doduše, na leđima nose itekakav teret stigme „životnog promašaja“ ili stereotipa „sam si je za to kriv“ jer svi su oni u neko vrijeme imali svoju obitelj, kuću ili stan, nerijetko i siguran posao u rukama. Baš kao i naša sugovornica Ana koja je, kaže, prije puno godina iz rodne Garešnice životnu sreću došla potražiti u Bjelovar. No, u tome nije uspjela.

-Nemam pravo na socijalnu pomoć, pa su mi plastične boce već godinama jedini izvor prihoda. Imam gdje prespavati, a dane provodim na ulici, pretražujući kontejnere. Jedino toplo utočište mi je Pučka kuhinja i naš Caritas, koji nam je eto, sada pomogao da gradom hodamo čisti i uredni – kaže Ana.