Iako je Bjelovar grad na dva potoka, Bjelovarckoj i Plavničkoj, što je svojedobno bila velika kritika Austrougarima koji su ga gradili, sudbina se pobrinula da upravo u gradu bez vode bude sagrađeno prvo javno kupalište u Hrvatskoj, što je podatak poznat vrlo malom broju Bjelovarčana. Bilo je to prije više od jednog stoljeća, davne 1914. godine. Kupalište Fišerovac bilo je dugačko 32, a piroko 12 metara, a nazvano je po bjelovarskom fiziku Ficheru koji ga je izgradio na zemljištu koje su poklonila braća Franck. Prvi bjelovarski bazen bio je smješten između Franckove tvornice u Slavonskoj i željezničke pruge, a izgrađen je upravo zbog toga što su tamo iskorana dva arteška bunara – jedan za potrebe Francka, a drugi za potrebe željeznica. U to vrijeme, podsjetimo se, nije bilo električnih i dizel vlakova, već su prometovali oni na parni pogon. No, kako je Bjelovar i tada, baš kao i danas, imao problem s vodom, tamošnji bunari potrajali su do 1920. godine, kada su presušili, pa je Fišerovac zatvoren. No, i tih šest godina koliko je kupalište bilo dostupno građanima, bilo je dovoljno da se Bjelovarčani zaljube u brčkanje.

Razjedinjeni političari i čvrst stav dr. Dražena Kvaternika

Iz godine u godinu izgradnja javnog kupališta bila je predmetom rasprava u Gradskom poglavarstvu, a razjedinjeni političari tada su se dijelili na nekoliko frakcija. Bilo je onih koji su se zalagali da se novac koji bi se utrošio na bazen, utroši na nešto drugo – primjerice, na izgradnju paromlina ili pak klaonice. No, niti zagovornici bazena nisu bili jedinstveni – jedni su htjeli da kupalište bude iza vojne bolnice, drugima je idealna lokacija bila Švajcarija, a bilo je i onih koji su željeli zaplivati u Ljubešić – bašči.

Saga o novom bazenu trajala je sve do 1932. godine, a svakako je zanimljiva informacija da ni u to doba Bjelovarčani nisu bili lišeni bazena. Naime, 30-tih godina radila su kupališta u Žabnom (Jaruga) i Kapeli. Kupalište u Kapeli kojega su zvali Fazinac po fazanima, odnosno Žeplenjak po sumporu, bio je dosta poznat po ljekovitoj vodi koja je, kažu, bila čak i kvalitetnija od one u Topuskom.

Draženovac, što je prvotni naziv današnjeg bjelovarskog bazena, nazvan je prema dr. Draženu Kvaterniku, bjelovarskom načelniku koji je u pitomi bilogorski kraj stigao iz Slavonskog Broda (koji je tada zvao Brod na Savi), a inače je rođeni Osječanin. Dr. Kvaternik bio je bjelovarski odvjetnik, a ostat će upamćen što je presjekao vječne rasprave o tome treba li Bjelovačanima bazen ili ne, te ako treba, gdje ga sagraditi. Konačna lokacija izabrana je nakon što je jedan od članova gradskog poglavarstva posjetio bjelovarsku obitelj Berkofer, koja je imala privatno kupalište. Od njih je otkupljeno svo potrebno zemljište, a i pokazalo se da su arteški bunari dovoljno izdašni da napune olimpijski bazen.

Prvi hrvatski olimpijski bazen

I tako je Bjelovar ponovno postao prvi u Hrvatskoj, ovoga puta po olimpijskom bazenu. Čak i u čitavoj tadašnjoj Jugoslaviji, jedino je Ljubljana imala olimpijski bazen prije Bjelovara. Štoviše, Zagrepčani su svoj olimpijski bazen dobili tek sedam godina nakon Bjelovarčana! Upravo u Ljubljanu otputovali su po blagoslov bjelovarski inžinjeri sa svojim idejama o olimpijskom bazenu. Koje je, čak i za današnje uvjete, izgrađeno u rekordnom vremenu. Naime, izgradnja je trajala samo šest mjeseci što je čak i uz današnju mehanizaciju i napredak građevinskog nauka, doista vrlo malo vremena.

Draženovac je uspješno radio sve do 1982. godine, kada je korito počelo pucati, a bilo je i problema s arteškim bunarom iz kojega se crpila voda, pa je punjenje bazena znalo potrajati i do tjedan dana. Građevinska komisija te mu je godine ujedno dala i zadnji puta dozvolu, pa se krenulo s izgradnjom novog bazena. Tada su izgrađeni bazeni kakve danas poznajemo. No, ne za šest mjeseci, već za dvije godine. Kupališna sezona ponovno je otvorena 1984. godine.

Bivši plivač otkriva nepoznato

Povijest bjelovarskih kupališta ukratko nam je prepričao naš sugrađanin Božidar Darko Majhen, 85-ogodišnji umirovljenik koji svoju vitalnost i bistar um zasigurno zahvaljuje višegodišnjem plivanju. On je, naime, bio član Bjelovarskog plivačkog kluba, a prvi puta utrkivao se davne 1942. godine.Upravo iz ljubavi prema plivanju, nakon što je otišao u mirovinu (po struci je agronom) posvetio se vrlo ozbiljnom istraživanju povijesti ne samo bjelovarskog, već i kupališta u bjelovarskoj regiji. Do informacija je dolazio uz pomoć Državnog arhiva u Bjelovaru i Gradskog muzeja, ali i Nacionalne sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Rezultat – tri objavljene knjige. Jedna od Draženovcu, jedna od Fišerovcu, a jedna o Bjelovarskom plivačkom klubu. Majhen i dalje istražuje, pa mu se slobodno javite ako imate zanimljive ili nepoznate informacije.