Piše: Čedo Rosić

Premda se bjelovarska kulturna javnost pjesnika Željka Sabola već godinama prisjeća 5.rujna, na dan kada je 1991. zauvijek otišao iz naših života, danas o njemu progovaramo povodom Svjetskog dana poezije, kojem je cilj promocija čitanja, pisanja i poučavanja ovog književnog izričaja.
Podaci iz njegova životopisa kazuju da je rođen u našem gradu 1941. u radničkoj obitelji i nakon završetka osnovne škole i Gimnazije upisao studij povijesti umjetnosti i komparativnu književnost. Bio je to za neke od njegovih znanaca i prijatelja logičan izbor jer je Sabol podjednako „naginjao“ pisanju pjesama i potezima kista. Ta umjetnička „podvojenost“ u stvari je izrodila jednog od najosebujnijih likova bjelovarske kulturne scene. Od 1968. do 1971. godine radi kao kustos bjelovarskog Gradskog muzeja i nakon toga, pritisnut političkim progonom poslije sloma hrvatskog proljeća, gotovo zauvijek odlazi iz Bjelovara, što je u njegovu tankoćutnom životu ostavilo neizbrisivu ranu. Premda je od 1975. do 1980. godine radio kao umjetnički direktor zagrebačke galerije „Forum“, najznačajniji posao dobiva postavši urednikom Likovne enciklopedije Jugoslavije u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“. No, baš u jeku okončanja ovog pozamašnog ostvarenja zatiče ga tragična smrt.

Olovka i kist

Teško je u nekoliko rečenica sažeti što je sve za svog ambicioznog rada učinio na osmišljavanju likovnog i književnog života, u čemu će nam podsjetnikom poslužiti tek neki izvaci iz njegova životopisa. Kako je u sjećanju na Željka svojedobno zapisao dr. Rudolf Miculinić, Sabol je priređivao brojne izložbe u bjelovarskom muzeju, pisao likovne kritike i predgovore, a književna djela objavljivao u brojnim listovima i časopisima. Međutim, ono što Sabola svrstava u ponešto drugačiji stvaralački okvir je i njegov diskografski opus. Surađivao je s mnogim poznatim hrvatskim skladateljima poput Arsena Dedića, Nikice i Stipice Kalogjere, Hrvoja Hegedušića, ali će ostati u pamćenju publike po tekstovima pjesama za Mišu Kovača, Gabi Novak ili Terezu Kesoviju: „Ostala si uvijek ista“, „Stare ljubavi“.
O svom prijatelju, suradniku i autoru antologijskih stihova poput “Djevojke za jedan dan”, pokojni Arsen Dedić je svojedobno izjavio: „Željko Sabol bio je izvanredan pjesnik i povjesničar umjetnosti. On je bio prvi koji je ušao u estradu kao cijenjen pjesnik da promijeni sliku tog duhovnog međuprostora. Bio sam prvi koji ga je orkestrirao i to s pjesmom “Pusti me da spavam”, koju je otpjevala Gabi.“
Među onima koji pamte Željka Sabola je i Mile Radovanović koji je u svojoj knjizi „A sjećaš se, stari moj“ posvećenoj bjelovarskoj dijaspori, objavio razgovor s našim poznatim umjetnikom, ali i s višegodišnjim odmakom pozvao „u pomoć“ uspomene.

Intelektualna gorčina

– Upoznao sam ga u redakciji tadašnjeg Studentskog lista u Zagrebu 1967. godine, i to vidjevši njegov tekst pod naslovom „Dantone, dođi, čekamo te“. Bilo je to za ono vrijeme poprilično neobično štivo i tražeći autora, otkrio sam Željka Sabola. „Našli“ smo se ne samo na zavičajnoj nego i, usudim se reći, intelektualnoj razini jer je bio beskompromisan u svojim idejama i uvijek izvan tadašnjih kolotečina. Sjećam se fotografije iz 70-ih godina, kada je odlazeći iz Bjelovara pod pritiskom tadašnje politike držao transparent na kojem je pisalo „Bolje gladan u Zagrebu, nego sit u Bjelovaru“. To bi se danas zvalo performansom, ali u ono vrijeme je to bio izraz intelektualne gorčine – kaže Radovanović.
Iako će kazati kako je prolazeći uvijek bremenite etape vlastita života od prvih slikarskih izložbi u bjelovarskoj Gimnaziji, do šest knjiga pjesama, Sabol možda teško zadržavao izričajnu konstantu, on i nadalje ostaje najboljim bjelovarskim pjesnikom i još uvijek nedostižnim likovnim kritičarem zbog čega zaslužuje naše duboko poštovanje.