Dokumentarno i dobrim dijelom publicističko spominjanje bjelovarske povijesti 19. stoljeća svodi se na niz podataka o primjerice broju obrtnika, tvorničara gradnji zgrada, školama i nekih drugih sastavnica građanskog života u kojem nedostaje jedna od karika koja se odnosi na društveni život. Doduše, spominju se i koncerti, balovi, i druge „veselice“, ali su poprilično oskudni podaci o tome kako su, posebice tadašnji ugledniji Bjelovarčani nakon napornoga dana i obiteljskog ručka, rado izlazili na neka mjesta gdje se „odmarala duša“ i prepuštalo nekim drugim užicima.

Sve po zakonu

Tako pojedini dokumenti potvrđuju kako u Bjelovaru ni u to vrijeme nije manjkalo gostionica koje su u nekim godinama dosezale trocifrenu brojku, krcatih hranom i pićem, a mnogima su bile početnom točkom u traženju novih zadovoljstava iza negdje širom otvorenih ili tek odškrinutih vrata, kako se to tada zvalo, bludilišta. Premda je carstvo Habsburgovaca slovilo konzervativnom katoličkom državom, prostitucija je bila manje-više tolerirana pojava u čemu ni Bjelovar nije bio iznimka. To više, što je otvaranje „rajskih mjesta“ bilo potpuno zakonito jer se na javne kuće gledalo kao i na svaki drugi obrt koji je donosio zaradu i plaćao porez, a u ovom slučaju, gradsku su blagajnu svojim radom punile „namještenice“.

Tri bludilišta

Tako se u povijesnim dokumentima spominju tri bjelovarska bludilišta. „Kod Ratka“, „Kod Regine Roth“ ili kako su ga stalne mušterije uobičavale nazivati “Marin dvor”, te bludilište „Fürst“. Prva dva su se nalazila u blizini željezničkog kolodvora, a treći u Klancu (današnja Frajtićeva ulica) koji je kasnije pretvoren u Dom za psihički oboljele osobe. U bjelovarskom državnom arhivu sačuvani su nacrti i građevinska dozvola za bludilište Matije i Jozefine Fürst koje je otvoreno 1913. godine.

Uz postojeće ucrtano staro zdanje vlasnikova stana u prostranom dvorištu s bunarom, sagrađena je i zgrada koju su sačinjavali ulaz u dugački hodnik s prozorima prema dvorištu, velika soba za goste od 102,75 „kvadrata“, kuhinja, mala soba za goste i četiri spavaonice po 36 m2 , potom dvije manje i mali hodnik iz kojega se odlazilo u kupelj u poprečnom kraku, te zasebni zahod. Kako se željela sačuvati intimnost posjetitelja, ulazi su uglavnom bili zaštićeni od znatiželjnih pogleda prolaznika, a prozori „gledali“ na dvorišnu stranu zgrade. Istodobno, prema gradskoj uredbi, javne kuće nisu smjeli voditi muškarci, nego žene starije od 30 godina, a mogle su raditi isključivo ženske osobe starije od 17 godina koje su uz stalni medicinski nadzor morale posjedovati i radne dozvole.

Ugledni gosti

Spominjanjem najpoznatijih, ne završava se niska gradskih bludilišta koja nisu zavedena kao „službena“ u povijesnim podacima, ali postoji podosta naznaka o njihovu postojanju. Tako se često spominje svratište na današnjem Kvaternikovom trgu, čije su sobe na katu navodno bile rezervirane za „dame“ i posjetitelje lokala u prizemlju, a potom i gostionice „Kruna“ i „K orlu“ na uglu današnje Gajeve i Radićeva trga. Iako o tome nema pisanih tragova, vrlo je vjerojatno kako se radilo o prikrivenoj prostituciji, jer su neke od tih lokala uglavnom posjećivali vojnici. Također je teško do kraja proniknuti u socijalni status klijenata, ali sudeći o tadašnjem stavu prema bludilištima, u njima su se zasigurno mogli zateći dobrostojeći ili „viđeniji“ Bjelovarčani koji su time iskazivali i vlastiti socijalni status. Jer, za takve izlaske, koji su se obično prakticirali petkom, odnosno na završetku napornog radnog tjedna, trebalo je iz kućnih trezora ili pak blagajni trgovačkih i drugih radnji posegnuti za podebljom svotom novca koji se nemilice trošio za odabir „najboljih cura“.

Tolerantne supruge

Promatrajući to vrijeme iz današnje perspektive, teško je razumljivo kako su ondašnje supruge gotovo ravnodušno prihvaćale spoznaju da im vlastiti muževi odlaze u bludilišta i dočekivale ih možda s usiljenim osmjesima, ponekom popijenom tabletom za smirenje ili si utvarajući „kako se ništa nije dogodilo“. Ili je to tek dio zabilježenog folklora tadašnjeg vremena koje će ostati zapamćeno po nesputanom uranjanju u ovozemaljske užitke. Unatoč tomu, razvoda je bilo daleko manje nego danas, a obiteljske svađe su vjerojatno češće izbijale zbog nekih drugih razloga, jer je odlazak u bludilište bio gotovo sastavnim dijelom životnog svakodnevlja kojemu se nije pridavala posebna pozornost. To istodobno ne znači kako supruge s prvim mrakom nisu obilazile ova mjesta, ne bi li ugledale nekoga poznatog kojega će kasnije tračati, ili možda vlastitoga muža kako bi možda i one za to vrijeme potražile neku romantičnu „utjehu“.

Nove mušterije

Nakon prvog svjetskog rata bludilišta se postupno gase da bi dolaskom nove vlasti 1945. bila potpuno zabranjena i proglašena nepoćudnima zbog „širenja nemorala“. Ali, postoje podaci kako je to bila tek puka parola, kao i mnoštvo drugih izrečenih „u ime naroda“, jer ni NOB nije naudio „najstarijem zanatu na svijetu“. Samo što su u strogoj konspiraciji na možda neka ista mjesta kao i njihovi prethodnici, ulazili tadašnji „drugovi“ s pištoljima opasanim oko šinjela ili kožnih kaputa, i provjeravali provođenje prakse, kako se to kasnije zvalo „razmjene usluga i dobara“ ili „samoupravnih sporazuma o udruživanju“.