U nekadašnjoj državi nove godine su bili najveselijim praznicima ne samo zbog dva, a ponekad i više neradnih dana nego i što su dobrim dijelom bila lišeni neizostavnih politizacija za razliku od ostalih godišnjih praznikovanja. Naravno da nije izostala čestitka tadašnjeg predsjednika Josipa Broza, ali je bila drugačija od ostalih obraćanja jer se i sam šef države već spremao na neki od tradicionalnih dočeka „sa suprugom Jovankom, užim rukovodstvom i suradnicima“. Zbog toga su i ovaj praznik s nešto više nestrpljenja očekivali nekadašnji klinci, oni nešto stariji, ali i naši roditelji kod kojih se primjećivalo uzbuđenje iščekivanja „najluđe noći“. Za nas je svojevrsnom uvertirom, bio Božić kada smo se kod nekolicine školskih ili prijatelja iz ulice već najeli suhih i dizanih kolača, a potom čekali Djeda Mraza s poklonima. U vrećicama ukrašenim zvjezdicama, saonicama i zvončićima obično su se nalazile dvije naranče, čokolada i bonboni, ali ni tu nije bilo kraj, jer još uvijek nismo znali što će nam roditelji staviti „pod bor“.

Uoči „najluđe“ noći

Iako nam želje nisu uvijek bile ispunjene nismo se ljutili, jer je tih dana „slatkog“ bilo u izobilju, mama i tata su se slagali kao u prvim danima ljubavi, dopuštali nam pucanje „iz karabita“, noćno sklizanje na korzu, a na povratku onako mokrima i promrzlima „skidanje“ ukrasnih bonbona s novogodišnje jelke i paljenje prskalica. Ti bonboni umotani u „srebrni“ papir bili su stari koliko i ukrasne kuglice, a to znači nekoliko godina, preslatki i tvrdi, ali nama toliko privlačni da smo ih i nakon pospremanja bora kriomice stavljali u džep „za poslije“. Pripreme za doček podrazumijevale su pisanje čestitki što su obično radili očevi, a mi, vodeći evidenciju poslanih neumorno lizali i lijepili poštanske marke sve dok nas nije zaboljela glava. U kuću su pristizale pozamašne količine jela i pića, jer su se u to vrijeme Nove godine dočekivale ponajviše u kućama i stanovima s prijateljima, susjedima, a poslije ponoći i uvijek dobrodošlim „čestitarima“.

Razigrani roditelji

Tako smo prateći na televizoru Miju Aleksića, Čkalju, Nelu Eržišnik i „spletove pjesama i plesova naroda i narodnosti“, kriomice gledali naše roditelje kako do iznemoglosti uz gramofonske ploče plešu twist, rumbu, cha-cha-cha, ili valcer i pitali što se to s njima događa. Ako smo dočekali ponoć, dobili „puse“ i pregledali poklone, slijedeći korak je bio put prema krevetu iz kojeg smo još dugo u novogodišnjoj noći čuli pjesmu, nazdravljanja ili pokoji „prosti“ vic. Jer, za Novu godinu, što ću kasnije i sam osjetiti, mnogo je toga iskakalo iz nekih uobičajenih okvira, ali i bilo oprošteno. Poput ustajanja na 1. siječnja sa staklenim očima i čestitanja s promuklim glasom nekoliko minuta prije početka podnevnog prijenosa novogodišnjeg koncerta iz Beča, da bi potom, ojačani novogodišnjim ručkom zajedno gledali prijenos skijaških skokova iz Garmisch-Partenkirchena.

Dočeci za pamćenje

Kako se znalo da će tih 70-ih godina na turneji „četiri skakaonice“, što je kasnije u gradskom slengu značilo obilazak kafića, pobijediti Čeh Jiri Raška ili netko od Norvežana, roditelji su „iz daleka“ počeli propitivati gdje smo dočekali novu godinu i naravno, „kako je bilo“. Nisu ni prepostavljali kako su ta pubertetska slavlja bila usko vezana s njihovim proslavama kojih je u to vrijeme bilo na pretek. Od Gradske kavane, Hotela, Motela, Zvijezde, Šljukin-gona i brojnih drugih lokala gdje su se mjesta za stolovima rasprodavala brzinom svjetlosti. Bile su to nezaboravne novogodišnje fešte s kojih se nerijetko odlazilo za danjeg svjetla, a navečer vraćalo na reprizu dočeka koje su se počesto pretvarale u premijere. Stoga se budno pratilo tko je od roditelja iz ekipe kupio ulaznice i sve je bilo rješeno. Piće, hrana, gramofon i ploče bili su sigurni „upad“ na slavlje u nekom od stanova uz nadu da će se i „starci“ zadržati malo duže, dok se sve ostalo podvodilo pod novogodišnje raspoloženje.

Različiti putevi

Tako su se na Staru godinu u mnogim domovima, spremajući se za izlazak pred ogledalom dotjerivali roditelji i djeca, ali su im putevi kao što to obično biva i u životu bili različiti. Pri tome bi neki očevi savjetovali sinove kako „pametno“ piti, nudeći kojekakve recepte poput ispijanja žlice ulja, na kojem alkohol kasnije navodno „pliva“, što je obično završavalo tragikomično i prije konačnog odbrojavanja posljednjih deset sekundi prije ponoći. Majke su pak kćerkama najčešće prigovarale zbog kratkih suknji i previše šminke, uz neizostavnu rečenicu „da se paze“, koja je bila zaboravljena nakon zatvaranja vrata i odlaska u novogodišnju noć. A ona je barem u tim mladenačkim danima nudila pregršt uzbuđenja i neobuzdanosti, nedostižnih na svim rođendanskim ili drugim proslavama. I to zato što smo Novu godinu doživljavali još jednim korakom prema zrelosti, što je značilo i nešto više slobode, ali još nismo razmišljali kako smo godinu bliže starosti koja nas čeka baš tu, iza okićenih jelki, prosinačke velikodušnosti, širokih osmijeha, poznatih prigodnih pjesmica i dobrih želja.

Novogodišnja čarolija

A što je s današnjim dočecima? Preseljeni su na gradske trgove na kojima se uživa uz kuhano vino, „živu“ glazbu i masovna čestitanja što je u svakom slučaju, barem jednom godišnje svojevrsni čin zbližavanja ljudi. Ali čini mi se kako je nestalo one nekadašnje čarolije iščekivanja Nove godine koju su svi osjećali, a danas se pomalo gubi u blještavilu okićenog grada, prigodnih prodaja ili pak dočeka na kredit. Vjerojatno nisam jedini, no danas s nešto više od 60 doživljenih i proživljenih novih godina više patim za ušećerenim bonbonima nego za svim vatrometima kojima se slavi ulazak u Novu godinu. Kako se njihov kolorit kojeg već godinama gledam kroz prozor raspršuje nebom iznad grada, tako se vraćaju i neke pomalo zaboravljene slike. Od Djeda Mraza za kojeg smo mislili da je došao iz Finske, do prvog poljupca koji je bio stvaran. Možda je baš to bila novogodišnja čarolija koju će neki klinci osjetiti nakon ovogodišnjeg dočeka. Zato sam siguran da će kasnije, pomalo prosjedi i s kojom borom na licu, gledajući s nekog prozora novogodišnji vatromet pomisliti isto. (Čedomir Rosić