Ako zanemarimo administrativne granice grada, one su nekada bile određivane koncentracijom gostionica, dućana ili jednostavno brojem koraka koje je trebalo proći, a i dalje ostati u središtu zbivanja. Tako je početkom 50-ih, a i kasnije, posljednjom „gradskom granicom“ prema sjevernom dijelu bio Obrtnički dom, a sve iza pruge pruge nazivalo selom. Bilo je u tome i ponešto nadmenog stava onih koji su grad doživljavali unutar središnjeg gradskog trga s još nekoliko obližnjih ulica, premda su žitelji na neki način bili ponosni što su mogli živjeti od obrađivanja zemlje i uzgoja stoke koja nije smetala ni žiteljima današnje Hebrangove ulice. Potvrđuju to naši sugovornici Krešimir Kovaček i Franjo Dočkal, rijetki starosjedioci koji pamte kako se ovaj dio grada nekada jednostavno zvao Ivanovčani.

 Mučne poratne godine

-Moj djed Nikola ovamo je doselilo 1924. godine i kako se školovao na tadašnjem institutu za stočarstvo u Božjakovini, nekoliko godina kasnije otvara mljekaru, što nije bilo i jedino zanimanje, već je pomagao susjedima i u liječenju stoke. Žene iz okolnih sela su donosile mlijeko za ukusne sireve imperijal, trapist i ementaler koji su zbog svoje kvalitete bili traženi, ali nakon završetka Drugog svjetskog rata proizvodnja je zbog tadašnje politike, koja nije bila blagonaklona prema privatnicima, bila naprasno prekinuta. Tako je moj otac koji je trebao nastaviti već uhodani posao silom prilika kasnije postao krojač – priča Kovaček.

Ali, to je tek dio poratnih priča iz ove ulice od kojih će jednu s tragičnim ishodom spomenuti Franjo Dočkal, čija se obitelj ovamo doselila iz Češke. Naime, njegov djed nije pristao na ulazak u tadašnju zadrugu koja je postojala u Ivanovčanima, što je nakon kasnijih lažnih optužbi za neka nedjela na kraju platio glavom.
-Na tome nije stalo nego je stradao i moj otac, koji je tek nakon povratka s višegodišnjeg prisilnog rada izborio povrat tek dijela oduzete imovine. Bile su to mučne slike stvaranja nove države u kojoj nije bilo mjesta za one koji su prije rata nešto imali, a potom je njihova godinama mukotrpno stvarana stečevina odjednom postala zajedničkom – kaže Dočkal.

 Seoska idila

Proživljena su i ta vremena, kada ulica dobiva naziv narodnog heroja Rade Končara, koji će zadržati sve do 1990. kada je preimenovana u Hebrangovu. Bez obzira na promjene naziva, ta je ulica i dalje, barem u pričama starosjedilaca ostala jednom od onih koje bi se mogle svesti na zajednički nazivnik – selo u gradu. Na to bi se poneki pridošlice koji su kasnijih godina postali njenim stanovnicima mogli naljutiti, ali ne i naši sugovornici koji i danas „potpisuju“ ovu definiciju.
-Svaka kuća je imala krave, konje, svinje, guske i ostalu perad, i 90 posto stanovnika je živjelo isključivo od poljoprivrede. Kasnije su ta zemljišta pretvorena u građevinska jer ne treba zaboraviti da su uz našu ulicu niknula dva nova naselja, a na tim livadama je nekada paslo po stotinjak krava i gusaka. Čak je postojao i čuvar krava, odnosno „čordaš“ koji bi po desetak grla izvodio na ispašu oko nogometnog stadiona koji je tada ondje bio jedinom građevinom – dodaje Dočkal.
Premda današnja ulica nije značajnije promijenila izgled, ipak su se tijekom godina dogodile neke promjene koje nisu narušile njen prvotni izgled kojim je zadržana prostranost i unatoč bujanju grada ostavlja dojam šetnice koja bi, da nije sve više automobila, zasigurno plijenila mirnoćom.

 Nova vremena

-U početnom dijelu ulice bio je postavljen makadam od bijelih kamenih ploča koje su tek početkom 70-ih godina presvučene asfaltom, dok se na putu prema Zvijercima za kišnih dana gazilo blato do koljena. Vodovod smo dobili 1969., kanalizaciju deset godina kasnije, i to je dio povijesti ove ulice koja je dugo godina ostala jednom od oaza međusobnog druženja toliko poznatog u seoskim sredinama. Pa ja i danas kod svog susjeda svaku večer odlazim po svježe mlijeko. To je tek simbolična poveznica s ulicom kojom su nekada zimi, na opće veselje nas mališana, prolazile saonice s upregnutim konjima, održavale se čijane perja ili se pojavili prvi „fiće“ koje su kupili Josip Hajoš i Vlado Dočkal, uz svakodnevna obiteljska druženja i pomaganja u gradnji kuća koje su nicale na starim građevinama i sve imale ulaz s ceste. Stoga je njihova tipiziranost jedan od rijetkih podsjetnika na prošlost, s obzirom da su neke druge značajke već pomalo zaboravljene – kaže Kovaček.
Danas je ponešto drugačije. „Stari dečki“ će otići jedan drugome u posjete i uz priče o nekadašnjim vremenima ipak priznati kako ih pomalo „hvata“ nostalgija za danima kada je današnja Hebrangova zaista bila selo.

-Da ne kažemo neku „prostu“ usporedbu, danas nismo ni selo niti grad. I dalje smo iza pruge, bez obzira što su ovdje živjeli stari Bjelovarčani, poput Posavaca, Knitlovih, Ferenčakovih i drugih, no ostali smo svoji. A to znači da u našoj ulici nisu živjeli samo poljoprivrednici, već i učitelji, profesori, obrtnici, koji su u mnogome izmijenili i neko opće mišljenje o „našem selu“, u kojemu je danas oko 80 kuća u kojima živi više od 240 stanovnika – kažu naši sugovornici.

Darko se još „neda“

Jedinom izravnom poveznicom s nekadašnjim načinom života ostao je Darko Vodogažec čije dvorište s traktorom, kukuruzanom i stajom odaje kako tradicija još nije „iselila“ iz njegove kuće.
-Roditelji su se bavili poljoprivredom pa tako i ja, silom prilika, nastavljam obiteljski posao. Obrađujem oko šest hektara zemlje od koje je najveći dio u blizini kuće, u staji su tri krave, ali sve je to neisplativa proizvodnja od koje se teško živi. S obzirom na današnje cijene, mlijekom je isplativije hraniti svinje, cijene žita su niske i nekada je možda bolje pričekati s prodajom, ali i to je rizična procjena za svakog poljoprivrednika. Nešto se zaradi i od prodaje teladi, no tek za pokrivanje troškova sjetve i drugih ulaganja koja nisu velika, ali su potrebna – kaže Darko, gotovo „posljednji Mohikanac“ u Hebrangovoj koji živi isključivo „od zemlje“ jer drugog izbora naprosto nema.

Foto: Kovaček sa svojim nekadašnjim ljubimcem srndaćem iz 50-ih godina prošlog stoljeća

Hebrangova u brojkama

nj1946.
Godina kad je posađen je drvored lipa
1960.
Te godine Josip Hajoš kupuje prvog „fiću“ u ulici
1970.
Godina izgradnje vodovodne mreže
240
Broj stanovnika u 80 kuća
2
Dužina ulice u kilometrima