Nedjeljnu hladnu jesenju večer mnogi koriste za gledanje filma u toplini svoga doba. Stoga vam svake nedjelje donosimo po jednu filmsku preporuku i recenziju preporučenog filma od diplomiranog novinara, filmofila i velikog poznavatelja sedme umjetnosti Stjepka Gambirože. Nedjeljne filmske preporuke s recenzijom se neće bazirati na aktualnim blockbusterima koje trenutno možete gledati u kinu, već na vrhunskim ostvarenjima europske kinematografije koja nisu toliko poznata široj publici, a svakako ih vrijedi pogledati.

Gambiroža najavljuje da će nam ponekad preporučiti i fantastične filmove iz egzotičnih zemalja kinematografije sa zanimljivim i osebujnim osvrtima na film. Stoga, ako vam je dosta američkih blockbustera, a želite pogledati kvalitetan film, kliknite nedjeljom na Bjelovarac.hr. Preporuka i recenzija vas čekaju.

 

Život je more (2004, Španjolska)

Španjolska biografska drama o paraplegičaru Ramonu Sampedru osvojila je Oscara u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja, a riječ je o izvrsnom i emotivnom filmu koji zapravo veliča ljudski život unatoč tome što se naslovni junak ovdje bori da mu se taj život oduzme. Život je more je snimljen po istinitim događajima o čovjeku koji se gotovo 30 godina borio za pravo da mu se dopusti umrijeti, a Sampedro je nepokretan od vrata na niže završio kao 25-godišnjak. Prilikom skoka sa stijene u more, krivo je procijenio dubinu te je nakon nesretnog pada slomio vrat i od tada je postao ovisan o pomoći drugih. U mladosti je Sampedro bio pustolov, proputovao je cijeli svijet i radio kao strojar na prekooceanskim brodovima, što je samo dodatno podgrijalo njegovu želju da takav život nije dostojan čovjeka.

Kako eutanazija tada, a čini mi se da nije ni danas, nije bila legalna u Španjolskoj, kao što nije i u dobrom dijelu Europe, Sampedro nije smio računati na pomoć drugih ljudi u usmrćenju pošto bi oni tada vjerojatno bili kazneno gonjeni zbog ubojstva. Ovaj film otvara mnoga pitanja o životu i tko bi trebao biti gospodar svoje sudbine. Je li život pravo ili povlastica, jesmo li ga “dobili” na dar od nekakvog božanstva pa onda po toj logici nismo vladari svojih sudbina ili je život nešto što se baš nama dogodilo sasvim slučajno pa zašto onda s njim ne bismo upravljali kako hoćemo, ako treba i sami izrežirali svoju smrt. Puno pitanja, a malo pravih odgovora, no iako Sampedro u smrti vidi izlaz iz ove teške agonije, njegova je borba jedna od onih poticajnih priča o ljudima i Život je more je jedan od onih filmova koji nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. Iako je bio svjestan da je njegova želja konačna i da nakon nje više nema povratka, Sampedro je čvrsto donio odluku da je bolji izbor dostojanstvena smrt, nego život u mukama.

Iako su ne samo eutanazija, nego i samoubojstvo i dalje prilične tabu teme u našem društvu, Život je more na pametan i dubok način načima to pitanje. Tim više jer Sampedro unatoč svom hendikepu bio inspirativna osoba i obogaćivao je drugima živote, bio je i pjesnik, no njegova je odluka bila da više ne želi biti teret drugima, a ni sebi. Iako na prvu pomisao o filmu u kojem je glavni junak paraplegičar koji cijelo vrijeme mašta o tome kako će sebi oduzeti život i skratiti muke možda djeluje morbidno, Život je more je uistinu prekrasan film koji se trudi pokazati da je život doista nešto najvrjednije što imamo i da bismo trebali uživati u životu dokle god možemo i kako kaže ona glupa frazetina, živjeti punim plućima.

U ulozi Sampedra ovdje je briljirao danas ugledni i traženi španjolski glumac Javier Bardem te je zapravo pravo čudo kako ga je zaobišla nominacija za Oscara. Nepravda je donekle ispravljena koju godinu kasnije kad je Bardem dobio zlatnog kipića za najbolju sporednu ulogu kada je tumačio lik koji je sušta suprotnost Sampedru. Njegov psihopatski ubojica Anton Chigurh iz Nema zemlje za starce braće Coen oličenje je nihilizma i zla te je Bardem za tu ulogu zasluženo dobio najvažniju nagradu, a poslje tog filma redovito ga možemo gledati u holivudskim projektima. Zanimjivo je da je Bardem i prije Mar Adentra bio nominiran za Oscara, i to za najbolju ulogu u također biografskom filmu Prije noći kada je tumačio kubanskog pjesnika i pisca Reynalda Arenasa, no tek ga je uloga Sampedra katapultirala u glumačku orbitu. U ovom su filmu odlične uloge odigrale i Belen Rueda kao odvjetnica Julia, koja također boluje od neizlječive autoimune bolesti. Ona možda i najbolje shvaća Sampedrovu situaciju te njih dvoje ostvare neku vrstu platonske ljubavi te su jedno drugom poticaj da izdržavaju svoje patnje. Tu je i Lola Duenas kao Rosa, lokalna djevojka koja putem televizije sazna za Sampedrovu priču te se i njih dvoje povežu. Ona ga pokušava odgovoriti od njegove odluke, no na kraju ipak shvaća da je njegova odluka konačna.

Autor ovog filma (čovjek je napisao scenarij, režirao i producirao ga te čak skladao i glazbu) je talentirani španjolski filmaš Alejandro Amenabar, koji je pažnju na sebe skrenuo već u ranim dvadesetim godinama života. Debitirao je kao 24-godišnjak još 1996. godine zanimljivim i zrelim trilerom Tesis, a već godinu kasnije uslijedio je film koji mu je donio ulaznicu za Hollywood – Otvori oči. Misteriozni nadrealni triler po kojem je Cameron Crowe nekoliko godina kasnije snimio remake Nebo boje vanilije s Tomom Cruiseom, Cameron Diaz te Penelopom Cruz, koja je u oba filma odigrala istu ulogu. Potom je snimio horor dramu Uljezi s Nicole Kidman, nakon čega je slijedio Život je more, a nakon tog filma Amenabar kao da se nekako izgubio. Snimio je još dva filma (ne pretjerano uspjele Agoru i Regression), a ostaje nam se nadati da bi se ubrzo mogao vratiti u formi iz mladih dana.

Mar Adentro je, inače, do danas jedan od najuspješnijih i najhvaljenijih španjolskih filmova uopće te je uz Oscara osvojio i Zlatni globus za najbolji strani film. Sa čak 14 nagrada Goya (nagrade za najbolji španjolski film godine) među kojima i one za najbolji film, režiju, sve glumačke nagrade i originalni scenarij i dalje je najnagrađivaniji španjolski film svih vremena. Amenabar i Bardem dobili su nagrade za najboljeg europskog redatelja, odnosno glumca, a film je osvojio i tri nagrade na festivalu u Veneciji. (sg)