Legendarni film vjerojatno najvećeg španjolskog filmaša svih vremena Luisa Bunuela u Španjolskoj je zbog svoje provokativnosti i kontroverznosti bio zabranjen sve do smrti diktatora Francisca Franca

Viridiana (1961,Španjolska)

Luis Bunuel zasigurno je najveći španjolski filmaš svih vremena, čija je karijera trajala čak pola stoljeća i smatra ga se ocem filmskog nadrealizma. Filmove je Bunuel snimao od 20-ih godina prošlog stoljeća pa sve do kraja 70-ih godina, snimao je na dva kontinenta i na tri jezika, a bio je iznimno raznovrstan i žanrovski jer je snimao i eksperimentalne filmove, dokumentarce, komedije, kostimirane drame, fantazije, krimiće, westerne, pustolovne filmove, satire, melodrame pa čak i nešto što bi se moglo nazvati erotskim filmovima. Utjecao je Bunuel na cijelu vojsku budućih filmaša, počevši od čileanskog avangardista i multiumjetnika Alejandra Jodorowskog pa do Davida Lyncha i predvodnika grčkog čudnog vala Jorgosa Lantimosa, a čak 15 njegovih filmova uvršteno je na listu od tisuću najboljih filmova svih vremena.

Na toj listi nalazi se i “Viridiana”, humorna drama snimljena u španjolsko – meksičkoj koprodukciji, koja je bila prvi film nakon četvrt stoljeća koji je Bunuel snimao u svojoj domovini. No, ubrzo se pokazalo da je bio to i posljednji film koji je snimio u Španjolskoj, pošto je Francove cenzorske komisije žestoko prevario i “podvalio” im daleko provokativniji film nego što su oni očekivali i film koji je Vatikan proglasio ne samo kao najobičniju uvredu za sve katolike, već i za sve kršćane. S današnje distance “Viridiana” zapravo i ne djeluje tako provokativno, no treba biti svjestan da je ovaj film snimljen početkom 60-ih godina u ultrakatoličkoj španjolskoj diktaturi pod vodstvom Francisca Franca. Zato i ne čudi da je ovaj film o mladoj časnoj sestri Viridiani (Silvia Pinal), koja prije konačnog zaređenja odlazi u posjet svom perverznom starom ujaku razljutio mnoge konzervativce i puritance. Stari ujak (Fernando Rey) je udovac i nikada se nije oporavio od smrti svoje supruge, a kada Viridana stigne k njemu, on potpuno izgubi razum jer ga djevojka nevjerojatno podsjeća na njegovu pokojnu suprugu. Starac tada pokuša zavesti puno mlađu buduću časnu sestru, no sve to završi tragedijom, zbog koje se Viridiana pokuša iskupiti te ujakov dvorac pretvori u utočište za lokalne luđake, prosjake i klošare koji su živjeli u okolici. Njezine dobre namjere vođene kršćanskim milosrđem vrlo brzo se pokazuju kao prilično loša ideja, tim više jer će se ondje ubrzo pojaviti i ujakov sin, koji također baci oko na mladu Viridianu.

Za mnoge se pokazalo ogromno iznenađenje što je scenarij koji je Bunuel napisao sa svojim čestim suradnikom Juliom Alejandrom uopće i prošao španjolsku cenzorsku komisiju jer “Viridianom” kao da je Bunuel pokušao dodatno isprovocirati konzervativnu španjolsku vlast pošto je u priču ubacio i brojne tabu teme. Kako bi svog najslavnijeg filmaša privukli da se vrati kući, cenzori su mu dopustili praktički sve osim završne scene, no genijalni Bunuel opet ih je uspio prevariti jer je završna scena ispala još nemoralnijom, nego što je trebala biti u originalnom izdanju. Kad je snimio film, bio je Bunuel svjestan da bi mogao imati ozbiljnih problema pa je ovaj puta cenzorima podvalio verziju filma iz koje je izbacio gotovo sve kontroverzno, a svom sinu je dao zadatak da filmske negative “prošverca” u Pariz, gdje je “Viridiana” montirana. Tako zapravo nitko i nije imao priliku vidjeti pravu verziju filma sve do premijere na festivalu u Cannesu, gdje je Bunuel dobio Zlatnu palmu za najbolji film.

No, kad se vratio u Španjolsku, Bunuel se našao u problemima jer mu je film u domovini zabranjen, bez obzira što je već krenuo u svjetsku distribuciju i što je svuda u svijetu prihvaćen s oduševljenjem. Osim Bunuela u još ozbiljnijim problemima se našao i direktor španjolske cenzorske komisije, koji je odmah smijenjen, a “Viridiana” je u Španjolskoj bila u ladici sljedećih 17 godina, sve do smrti Franca i kraja diktature te se za to vrijeme ovaj film uopće i nije smio spominjati u medijima, dok su producentske kuće koje su ga radile ugašene. Bio je to znak Bunuelu da opet da petama vjetra te se nanovo vratio u Meksiko, da bi se na kraju skrasio u Francuskoj, gdje je krajem 20-ih godina i započeo svoju karijeru. Stari provokator u svoj je film ubacio i scenu u kojoj parodira posljednju večeru u kojoj imamo skupinu beskućnika i luđaka koji su poslagani baš kao Isus i apostoli na legendarnoj Leonardovoj slici, a to posebno nije sjelo lažnim moralistima u Španjolskoj. No, kako to već obično ide, zadnji se ipak smijao Bunuel jer je nadživio Franca i nakon njegove smrti film je stigao u španjolska kina te su i njegovi sunarodnjaci mogli uživati u kukavičjem jajetu koji je legendarni filmaš podvalio Francovim cenzorima.