THE PIANO (1993,NZL) – 9/10

Novozelanđanka Jane Campion tek je druga žena koja je nakon Line Vintermüller 70-im godinama prošlog stoljeća nominirana za Oscara u kategoriji najboljeg redatelja. Campion je prva i jedina žena koja je osvojila Zlatnu palmu u Cannesu te jedna od rijetkih žena koja je uspjela osvojiti zlatni kipić za scenarij. Sva ta prizanja Campion je osvojila za svoj daleko najpoznatiji i najbolji film, The Piano, tužnu ljubavnu priču o nijemoj djevojci iz Škotske Adi, koju je otac prodao kao nevjestu doseljeniku na Novi Zeland.
Ada je sa sobom u novi svijet povela i svoju kći Floru, ali i svoj klavir, a on joj zapravo služi kao jedna vrsta izražavanja. Odmah po dolasku u Novi Zeland Ada shvaća da joj muž vjerojatno nikada neće biti po volji, tim više jer njezin klavir odluči ostaviti na plaži, što mu žena ne može oprostiti. No, zato se za klavir pobrine Baines, nekadašnji mornar, koji se saživio s novozelandskim starosjediocima Maorima te je djelomično poprimio njihov način života. On odluči klavir donijeti u svoju kuću u džungli, a kao izliku da bi se mogao družiti s Adom on kaže njenom mužu da će ga ona učiti svirati klavir. Ubrzo između ovo dvoje nesretnih ljudi bukne ljubav, no ta romansa nikako ne može završiti dobro.

Campion je priču ovog filma smjestila u sredinu 19. stoljeća, odnosno u vrijeme kad je praktički tek započela kolonizacija Novog Zelanda, ali i u vrijeme kad je društvo bilo potpuno patrijarhalno i u kojem su se žene, očito, mogle prodavati poput stoke. Tako Ada nije mogla učiniti ništa kad ju je otac skupa s njezinom kćeri prodao na drugi kraj svijeta, gdje se morala udati za pohlepnog kolonizatora, kojem je jedino na pameti Maorima oteti što više zemlje.
Alisdair također, kao svaki pošteni viktorijanski muž, smatra da je njegova žena njegovo vlasništvo i da s njom može raditi što hoće, a njegova krutost i sirovost samo dodatno odbija Adu, koja ljubav pronađe tamo gdje najmanje očekuje i sa čovjekom kojeg u početku prezire.
Posebna priča ovog filma je i naslovi “lik”,odnosno klavir. Upravo je klavir bez kojeg Ada nije ni pomišljala otići na drugi kraj svijeta ono što je potpuno razdvoji o muža, a približi Bainesu, a zvuk koji Ada proizvodi svirajući taj instrument, zapravo je njezin glas. Prepoznatljivu i prekrasnu glazbu za ovaj film skladao je britanski kompozitor Michael Nyman, a zanimljivo je kako je glumica koja je utjelovila Adu, Holly Hunter, u pripremi uloge naučila svirati klavir te je dobar dio glazbe i sama odsvirala. Sountdtrack iz Piana i danas je među stotinu najprodavanijih nosača zvuka s filmskom glazbom u svijetu.
Holly Hunter vjerojatno je jedina glumica koja je dobila Oscara za glavnu ulogu a da nije progovorila ni riječ, a zanimljivo je da ona nije bila ni približno prvi izbor za ulogu Ade. Prvi izbor Jane Campion za naslovnu ulogu bila je Sigourney Weaver (Alien), koja je ponudu odbila jer je odlučila uzeti pauzu od glume, dok je drugi izbor bila Jennifer Jason Leigh (Hateful Eight), koja se nije uspjela naći s redateljicom jer je imala obveze na snimanju drugog filma. Potom je Campion došla do Francuskinje Isabelle Huppert (Elle), s kojom su čak odrađena i probna snimanja, no na kraju se Hunter ipak uspjela nametnuti i izboriti za ulogu koja joj je obilježila karijeru. Posebna priča bio je i izbor djevojčice koja će odglumiti Floru te je među 5000 klinki starih između 9 i 13 godina odluka pala na tada 11-godišnju Annu Paquin.

Ona je također osvojila Oscara za najbolju sporednu ulogu te je postala druga najmlađa osvajačica zlatnog kipića nakon Tatum O’Neal i Paper Moona. Ne smijemo zaboraviti i muški dio glumačke ekipe jer je Bainesa odigrao veteran Harvey Keitel s kojim je Campion surađivala i u jednom od svojih sljedećih filmova (Holy Smoke, film koji se pokazao kao potpuni promašaj), a Alisdaira je utjelovio australski glumac Sam Neill (Jurski park). Izvrstan film kojem vrijeme nije nimalo naškodilo te divna i potresna priča o ljubavi, strasti i nesretnim sudbinama.