Bijeg iz zatvora česta je tema u filmovima, a ovaj klasični francuski film snimljen je po stvarnom bijegu iz La Sante zatvora 1947. godine, a na njegovu realističnost utječe i činjenica da je redatelj Jacques Becker kao glumce angažirao stvarne bjegunce iz zatvora

Rupa (1960, Francuska)

Jacquesa Beckera rijetko se spominje kad se rade liste najboljih francuskih režisera svih vremena, no imao je ovaj čovjek jako zanimljive biografije svjetlih trenutaka. Vrhunac je svakako film “Le trou” ili “Rupa” kako bismo ga doslovno preveli, no u uspjehu zatvorske krimi drame Becker i nije mogao uživati pošto je umro u 54. godini od infarkta netom prije no što je ovaj film stigao u kina. U svijet filma Becker je ušao još 30-ih godina kao asistent slavnom Jeanu Renoiru na filmovima kao što su “Velika iluzija”, a kad je započeo II svjetski rat, zarobljen je te je godinu dana proveo u njemačkom zatvoru. No, ubrzo je pušten te je prve filmove samostalno snimao za vrijeme njemačke okupacije, a potom se uključio u udruženje za oslobođenje francuskog filma koje je snimalo filmove o pokretu otpora te dokumentarce o borbi protiv nacizma. Filmove je nastavio snimati i nakon rata, a danas ga ipak najviše pamtimo po filmu snimljenom po istinitim događajima o bijegu iz zatvora La Sante u Francuskoj 1947. godine.

Ovaj je film pomalo revolucionaran jer je Becker u njemu u velikoj većini koristio neprofesionalne glumce, a jedan od njih, čovjek po imenu Roland Barbat (za film je uzeo umjetničko ime Jean Keraudy) utjelovio je lika po imenu Roland Darban, koji je bio mozak operacije, i u stvarnosti je bio jedan od ljudi koji su sudjelovali u bijegu. Zanimljivo je kako je tijekom snimanja filma Becker koristio čak tri čovjeka koji su sudjelovali u pravom bijegu, a upravo Darban / Barbat je taj koji ostatak ekipe iz ćelije uspije nagovoriti da krenu s kopanjem tunela. Sve zapravo kreće kad se četvorici starih kolega iz ćelije priključi mladić po imenu Gaspard. On je s četiri tipa koji su osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne završio jer se sektor zatvora u kojem se nalazi njegova ćelija preuređuje, a on je u zatvoru završio zbog lažnih optužbi njegove ljubomorne žene, koja ga je optužila za pokušaj ubojstva. Kako Gaspard zaglavi s njima, ostatak ekipe nema izbora, već i njega uključiti u svoje planove, a društvo ubrzo kreće s poslom.

I upravo taj posao, odnosno njihovi napori da naprave tunel i pobjegnu iz zatvora zapravo su i najfascinantnij dio ovog filma. Zatvor La Sante repliciran je do najsitnijih detalja, a ekipa iz ovog filma stvarno je tijekom snimanja morala i kopati tunel. Moglo bi se slobodno reći da je ovaj film savršeni vodič za bijeg iz francuskog zatvora tijekom 40-ih ili 50-ih godina prošlog stoljeća jer do u detalja vidimo na koji način ovo društvance izvodi pripreme za bijeg. Vidimo kako moraju razbijati beton pa onda dalje kroz kanalizacijske prolaze se snalaziti, a usput biti oprezni da ih straže koje redovito kontroliraju situaciju u ćelijama ne uhvate na djelu. Za mene je ovo i danas jedan od najfascinantnijih zatvorskih filmova i jedan od rijetkih filmova tog vremena koji se odlikuju hiperrealističnošću. Od samog početka pa do kraja ovaj crno-bijeli film koji je snimljen bez ikakve glazbene podloge i film za koji je slavni Jean-Pierre Melville rekao da je jedan od najvećih francuskih filmova svih vremena, djeluje nevjerojatno istinito i uvjerljivo te je u tome zasigurno i njegova najveća vrijednost. (sg)