Proslava (1998, Danska)

Danski film već dulje vrijeme me prilično fascinira i potpuno mi je nevjerojatno kako jedna tako relativno mala zemlja svake godine uspije izbaciti nekoliko stvarno jako dobrih, čak i odličnih filmova, a za danski film prilično je znakovita bila 1995. godina. Tada su dva danas možda i najpoznatija tamošnja redatelja, Lars von Trier i Thomas, Vinterberg predstavili manifest koji su nazvali “Dogme 95”. Njihov je cilj bio film pročistiti od sve modernosti te se vratiti tradicionalnim filmskim korijenima, kao i izbaciti iz filma upotrebu specijalnih efekata. Na taj su se potez odlučili kako bi pokušali vratiti moć samim filmašima i preoteti je natrag iz ruku filmskih studija, koji su u to doba očito potpuno kontrolirali cijeli proces stvaranja filma, dok su redatelji bili tek puki odrađivači posla.
Festen (Proslava) prvi je, a vjerojatno i najpoznatiji film snimljen u Dogme stilu te se u ovom djelu tada mladog Thomasa Vinterberga možda i najbolje vidi što je danski dvojac, kojem su se kasnije pridružili i drugi njihovi sunarodnjaci, ali i filmaši iz drugih zemalja, mislio postići s ovom mini filmskom revolucijom. Precizno napravljen po uputama iz manifesta, Festen je snimljen s kamerom u ruci pa zbog toga film na prvu i djeluje kao da je amaterski uradak i da je doista riječ o proslavi koja se zaista i odigrala u nekoj obitelji pa ju je netko od sudionika slavlja koji ima kameru usput snimio. Jasno je da je snimano i bez filtera, bez ikakvih specijalnih efekata, ali i bez ikakvog uljepšavanja u montaži, rasvjete, kasnijeg nasnimavanja zvuka, ništa osim onog što je zabilježeno na samom na setu.

Ideja da bi priča morala biti ono što je apsolutni broj jedan u filmu potpuno mi je razumljiva. Posebno gledano s današnje distance kad je posve jasno da se u svemu tome priča pomalo i izgubila u odnosu na brojne specijalne efekte i sve ono što prati moderni film. Na priču se prilično zanemarilo, barem ja imam takav osjećaj, posebno u Hollywoodu i posebno u posljednjih desetak, petnaestak godina. S razvojem tehnologije kao da se zaključilo ma fućkaš priču, budemo mi kompjuterski nabubali u film što god treba, eksplozija, ovog, onog, budemo s tim nadoknadili to što nemamo nikakvu suvislu ideju. Glavno da sve grmi, lomi se, puca, bude publika ionako progutala sve što im serviramo. A tako i bi. Dobar dio današnjih filmova, posebno onih iz velikih studija, prave su i čistokrvne negledljive gluposti.

Baš iz tog razloga i mogu shvatiti intenciju Triera, Vinterberga i ekipe kojima su se očito na vrh glave popeli takvi filmovi i to još prije nego što su filmovi dodatno poglupjeli. Mogu misliti što tek sada misle o današnjem Hollywoodu, pogotovo Von Trier recimo, a Festen je upravo ono što Hollywood nije i nikada više neće biti. Realistična priča o okupljanju prijatelja i rodbine povodom 60. rođendana jednog člana danskog visokog društva. Proslava se održava u dvorcu u kojem je odrasla cijela obitelj, a slavlje se odvija u sjeni nedavnog samoubojstva njegove kćeri. Od samog početka jasno je kako je riječ o potpuno otuđenoj i disfunkcionalnoj familiji. Jedan slavljenikov sin, Christian, vlasnik je lanca restorana u Francuskoj i gotovo nikada ni ne dolazi kući, drugi, Michael, je svadljivi propalitet i pijanac kojeg roditelji ni ne zovu na okupljanja, ali on se uvijek pojavi pa se napije i napravi scenu, a dok su kćeri slavljenik i žena mu zamislili pravničku karijeru, no i ona je otišla drugim putem.

Uz članove obitelji na ovu proslavi stigli su i brojni prijatelji 60-godišnjeg Helgea, sve jedan do drugog buržujski licemjeri i bezličnjaci iz visokog društva, a situacija polako postaje sve apsurdnija. Kulminacija stiže kada Christian tijekom zdravice ocu, pred okupljenim društvancem izrekne mračnu i prilično gnjusnu obiteljsku tajnu, nakon čega odnosi među obitelji postaju sve naelektriziraniji, a potpuno je nejasno je li to što on govori istina ili samo misli napakostiti ocu i posvaditi cijeli taj ljigavi kružok. Kako vrijeme prolazi sve više detalja o ovoj obitelji isplivava na površinu, a situacija postaje sve apsurdnija i nevjerojatnija jer se svi trude nastaviti s proslavom kao da se ništa nije dogodilo. Pije se, pjeva, pleše, a u cijelu košmarnu situaciju priključuje se i kompletna posluga, koja se stavlja na stranu Christiana i pokušava dodatno isprovocirati situaciju. Pretvara se to polako u potpuni teatar apsurda, a unatoč tome što Festen na prvu, baš zbog tog dogmatskog stila, djeluje kao da ga je snimala ekipa s kamerom iz duty free shopa i izgleda kao nekakvo poluamatersko djelce, na trenutke se kamera čak i trese, riječ je o fantastičnom filmu, kojem je na prvom mjestu ono što su dogmatici i htjeli, a to je priča.

Priča je tu zapravo potpuno jednostavna, ali životna i šokantna. Naizgled i prema van idilična i uspješna obitelj pred očima svih počinje se potpuno raspadati. Ne smije se zaboraviti ni fantastična glumačka ekipa predvođena sjajnim Ulrichom Thomsenom, a tu je i još niz drugih poznatih danskih glumaca, koji daju dodatni dojam uvjeljivosti ovom filmu. Da je s ovim filmom Vinterberg potpuno pogodio svjedoče i brojne nagrade. Od nagrade žirija u Cannesu, do nominacije za Zlatni globus i BAFTA-u, europski film godine…(sg)