Nedjeljnu hladnu zimsku večer mnogi koriste za gledanje filma u toplini svoga doba. Stoga vam svake nedjelje donosimo po jednu filmsku preporuku i recenziju preporučenog filma od diplomiranog novinara, filmofila i velikog poznavatelja sedme umjetnosti Stjepka Gambirože. Nedjeljne filmske preporuke s recenzijom se neće bazirati na aktualnim blockbusterima koje trenutno možete gledati u kinu, već na vrhunskim ostvarenjima europske kinematografije koja nisu toliko poznata široj publici, a svakako ih vrijedi pogledati.

Gambiroža najavljuje da će nam ponekad preporučiti i fantastične filmove iz egzotičnih zemalja kinematografije sa zanimljivim i osebujnim osvrtima na film. Stoga, ako vam je dosta američkih blockbustera, a želite pogledati kvalitetan film, kliknite nedjeljom na Bjelovarac.hr. Preporuka i recenzija vas čekaju.

Podmornica (1981, Njemačka)

Obično kad se krene s izborom najboljih ratnih filmova, ljudima najčešće prvo na pamet padaju Spašavanje vojnika Ryana, Vod smrti, Full Metal Jacket, Apokalipsa danas… Rijetko kad netko se sjeti recimo Podmornice, kad bi se uzela u obzir inflacija i sve ostalo što ide s godinama, najskuplji njemački film s budžetom od čak 14 milijuna dolara (prestigao ju je Baader Meinhof Komplex 2008. s budžetom od 20 milijuna). A trebao bi jer Podmornica svojim realizmom i klaustrofobičnošću daje najbolji dojam podmorničkog segmenta ratovanja od svih filmova na ovu temu. I sama pomisao na podmornicu pa i kraći boravak u njoj dovoljni su da izazove tjeskobu i mučan osjećaj.

Ovaj ratni spektakl vinuo je u orbitu scenarista i redatelja Das Boota Wolfganga Petersena, koji se sljedećih dvadesetak godina prometnuo u jednog od najtraženijih holivudskih redatelja akcijskih spektakala (Troja, Air Force One, Oluja svih oluja), ali i glavnog glumca Jürgena Prochnowa, koji je utjelovio lik kapetana podmornice. Kao što je dobro poznato, Petersen je priču smjestio u 1942. godinu kad je Njemačka pomorskom blokadom pokušavala odsjeći britansku i američku mornaricu od europskog kontinenta. Još se nije moglo ni nazrijeti da će nacisti izgubiti rat, a gotovo čitava radnja (osim samog početka, fragmenta u sredini i samog kraja) smještena je u unutrašnjost jedne od podmornica i prati sudbinu posade od samog početka misije.

Kako to obično biva, u početku su svi hrabri i “nabrijani” na rat, čekaju da krenu borbe kako bi mogli prenijeti slavu Vaterlanda. No, kako vrijeme prolazi, posada polako shvaća da je vrag odnio šalu i da je pitanje hoće li itko od njih po povratku s misije izvući živu glavu. Odnosi među posadom sve su napetiji, strah se konstatno osjeti u zraku, ta glomazna čelična konstrukcija stravično je prljava, a smrad ljudskog znoja gotovo da se može osjetiti preko ekrana. Takav bar ja imam dojam pošto je film iznimno realističan, što je i bila glavna Petersenova intencija. Praktično cijeli film je snimljen u komori koja je vjerna kopija njemačke podmornice iz II svjetskog rata, a akcijske scene su stvarno fantastične i vrijeme ovom filmu nije nimalo naškodilo. Nekako što više vrijeme prolazi, sve više cijenim ove starije filmove koji su snimani bez pomoći današnje tehnologije i bez kompjuterskih efekata.

Također, iako je riječ o nacistima, čovjek se može priliko lako poistovjetiti s posadom i nekako suosjećati s njima i njihovim strahovima. Tim više, jer je film dosta kritičan o nacizmu, a praktički cijela posada, prvenstveno kapetan, i nisu neki zagriženi nacisti oduševljeni Hitlerom i njegovim budalaštinama, a to se može vidjeti već u uvodnoj sceni uoči isplovljavanja. Posebna priča je kapetan u sjajnoj izvedbi Prochnowa. Čovjek kao da je svjestan da je ovo rat koji njegova strana nikako ne može dobiti i koji je svjestan da je ono za što se bori potpuno krivo, ali ujedno je i čovjek koji će učiniti sve da ljude kojima zapovijeda dovuče na sigurno. Iako Podmornica u originalnoj verziji traje dva i pol sata, film je to koji se gleda u jednom dahu. Podmornica je i dalje svjež, zanimljiv i uzbudljiv film, jedan od onih koji ostaju urezani u pamćenje, a tu je i nezaboravna glazba Klausa Doldingera.