Nedjeljnu hladnu jesenju večer mnogi koriste za gledanje filma u toplini svoga doba. Stoga vam svake nedjelje donosimo po jednu filmsku preporuku i recenziju preporučenog filma od diplomiranog novinara, filmofila i velikog poznavatelja sedme umjetnosti Stjepka Gambirože. Nedjeljne filmske preporuke s recenzijom se neće bazirati na aktualnim blockbusterima koje trenutno možete gledati u kinu, već na vrhunskim ostvarenjima europske kinematografije koja nisu toliko poznata široj publici, a svakako ih vrijedi pogledati.

Gambiroža najavljuje da će nam ponekad preporučiti i fantastične filmove iz egzotičnih zemalja kinematografije sa zanimljivim i osebujnim osvrtima na film. Stoga, ako vam je dosta američkih blockbustera, a želite pogledati kvalitetan film, kliknite nedjeljom na Bjelovarac.hr. Preporuka i recenzija vas čekaju. Nakon Fitzcarralda i  Amarcorda, slijedi Počasni građanin. (vec)

Počasni građanin (Argentina, 2016)

Južnoamerički film posljednjih je godina u velikoj ekspanziji i svako malo s tog kontinenta stigne nekoliko doista jako dobrih pa čak i izvanrednih filmova. Početkom stoljeća taj su trend pokrenuli Brazilci sa sjajnim Božjim gradom i Elitnom postrojbom, filmovima koji realistično prikazuju život u favelama Sao Paula i Rio de Janeira. Ubrzo su se Brazilcima pridružili i Argentinci, koji su prije nekoliko godina za strašnu triler – dramu “Tajna u njihovim očima” dobili i Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja. Prije nekoliko godina imali smo priliku pogledati još jedan prekrasan film iz domovine tanga, crnu komediju “Divlje priče”, koji je također bio nominiran za najprestižniju filmsku nagradu, a prošle godine iz Argentine je stigao još jedan stvarno dobar film, “Počasni građani” (El ciudanano ilustre u originalu ili The Distinguished Citizen na engleskom prijevodu).

Daniel Mantovani dobitnik je Nobelove nagrade za književnost, no unatoč tome on ne djeluje kao zadovoljan čovjek. Ni slava, ni bogatstvo, ni ugled, ni utjecaj očito ne mogu pomoći Mantovaniju da se osjeti ispunjenim, a kada ovaj šezdesetogodišnjak dobije pozivnicu da posjeti svoj rodni gradić u Argentini u kojem nije bio već tridesetak godina, pomisli da bi taj posjet mogao biti poticajan za njega. Da situacija bude zanimljivija. ljudi iz njegova gradića u argentinskoj provinciji poslužili su mu kao inspiracija za najslavnija djela koja su mu i donijela najvažniju nagradu u književnosti, no očito je Mantovani zaboravio da svoje nekadašnje prijatelje i poznanike nije prikazao baš u najboljem svjetlu. U početku sve to izgleda dosta idilično, ako izuzmeno nezgodu na putu od Buenos Airesa prema svom rodnom mjestu udaljenom od prijestolnice petstoinjak kilometara. Za čuvenog književnika organiziraju se razna primanja, svi ga časte, žele se slikati i pozdraviti s njim, stisnuti mu ruku, a uz predavanja koja on treba održati, kao vrhunac posjete treba mu se uručiti i priznanje za počasnog građanina mjesta. Susreće se Mantovani i s ljudima koji su mu nekada bili prijatelji, a nije ih vidio desetljećima, no polako se situacija počinje komplicirati jer ima i onih koji piscu nisu zaboravili što ih je u svojim djelima prikazao kao primitivce iismijavao ih je.

Kako priča ide dalje tako i film postaje sve zabavniji i nevjerojatniji i “Počasni građanin” se polako, ali sigurno iz drame počinje pretvarati u crnu komediju. Baš taj postupni prijelaz iz drame u crnu komediju ono je što posebno oduševljava u ovom filmu, kojem ne nedostaje niz neugodnih situacija koje se moraju izroditi u takvom okruženju i s takvom pozadinom. Do sada je “Počasni građanin” osvojio čak 23 nagrade po festivalima diljem svijeta, bio je i argentinski kandidat za Oscara prošle godine (nije ipak ušao u uži izbor), a izabran je i za najbolji film na španjolskom govornom području u 2016. godini. Ipak, najviše u ovom filmu oduševljava izvanredni argentinski glumac Oscar Martinez (Divlje priče) u ulozi fikcionalnog nobelovog laureata. S ovoom perfektno napisanom ulogom Martinez se stvarno potpuno saživio i za tu je ulogu nagrađen na festivalu u Veneciji.

Mantovani je očigledno morao pobjeći iz svog rodnog gradića kako bi ostvario svoje snove, no potpuno je jasno da iako je od tamo otišao tijelom, iz njega nije uspio pobjeći duhom. I nakon 30 godina mnoge rane su ostale otvorene, mnogi odnosi neraščišćeni i redateljski dvojac Gaston Duprat i Mariano Cohn uz vrsni scenarij Andresa Duprata baš na tome su stvorili brojne zanimljive konfliktne situacije. Sukob tog malograđanskog duha u kojem je svaki onaj koji se izdigne iznad prosjeka sredine i postigne uspjeh prezren (što je naš junak dodatno i podgrijao sočnim prikazima svojih sumještana u knjigama), ali i onog koji se uspije uzdići pa s visoka i s prijezirom gleda na svoje nekadašnje sugrađane, plodno je tlo za razvoj zanimljive priče, što ovaj film svakako jest. Emotivna i duhovita te vrlo originalna priča koja je potpuno zasluženo požnjela takav uspjeh jedan je od onih filmova koji se moraju pogledati i jedan je od onih filmova koji možda ne osvajaju od prve scene, no kad se priča počne kotrljati i stvari postupno otkrivati, povratka više nema. (Stjepko Gambiroža)