Nedjeljnu hladnu zimsku večer mnogi koriste za gledanje filma u toplini svoga doba. Stoga vam svake nedjelje donosimo po jednu filmsku preporuku i recenziju preporučenog filma od diplomiranog novinara, filmofila i velikog poznavatelja sedme umjetnosti Stjepka Gambirože. Nedjeljne filmske preporuke s recenzijom se neće bazirati na aktualnim blockbusterima koje trenutno možete gledati u kinu, već na vrhunskim ostvarenjima europske kinematografije koja nisu toliko poznata široj publici, a svakako ih vrijedi pogledati.

Gambiroža najavljuje da će nam ponekad preporučiti i fantastične filmove iz egzotičnih zemalja kinematografije sa zanimljivim i osebujnim osvrtima na film. Stoga, ako vam je dosta američkih blockbustera, a želite pogledati kvalitetan film, kliknite nedjeljom na Bjelovarac.hr. Preporuka i recenzija vas čekaju. (vec)

Nadnica za strah (1953, Francuska)

U neimenovanom mjestu negdje u Južnoj Americi okupili su se gubitnici sa svih krajeva svijeta. Nijemci, Talijani, Nizozemci, Španjolci, Britanci, Amerikanci, Francuzi… svi su oni u Južnu Ameriku stigli nadajući se da bi se mogli obogatiti, no nisu bili te sreće pa sada životare čekajući da skupe novac da se mogu vratiti kućama. Prilika za odlazak ukaže im se kad naftnu bušotinu koja je u vlasništvu američke kompanije zahvati požar te tvrtka odluči uposliti četiri čovjeka da do bušotine odvezu opasan teret. Nadnica je izvrsna, čak dvije tisuće dolara, no zadatak je užasno opasan i smrtonosan te je vrlo izvjesno sa zadatka svi neće vratiti živi, a zato je tolika i nadnica. Kad shvate da je zadatak preko planina, kanjona i katastrofalnih seoskih puteva i drvenih mostova prevesti neosigurani kamion pun kanistara nitroglicerina, dio zainteresiranih odmah odustane jer shvati da zadatak ipak nije vrijedan riskiranja života. No, četiri odvažna tipa, Francuzi Mario i Jo, Nijemac Bimba te Talijan Luigi ipak odluče riskirati i krenu na ovaj i više nego opasan put.

Nadnica za strah možda je i najbolji primjer da je francuski film postojao je i prije novog vala, pokreta kojim su Godard, Truffaut, Chabrol, Rohmer i Rivette i ostali početkom 60-ih pa nadalje promijenili filmski svijet, a Henri-Georges Clouzot možda je i najpoznatiji francuski prednovovalni filmaš. Zanimljivo je kako se Clouzot filmom ozbiljnije počeo baviti u Njemačkoj krajem 20-ih godina, kad je poslan u Berlin kako bi radio na prevođenju scenarija za strane filmove koji su se snimali ondje. Ondje se “zakačio” za Fritza Langa i njegov ekspresionistički stil te je i sam počeo snimati kratke filmove, a prve dugometražne filmove snimio je tek 40-ih godina. I to za vrijeme nacističke okupacije Francuske, zbog čega mu je nakon rata i suđeno zbog kolaboracionizma te mu je doživotno zabranjeno snimanje filmova. Nakon što su se mnogi vodeći francuski intelektualci poput Sartrea ili Cocteaua pobunili tvrdeći da čovjek nije imao izbora, zabrana mu je ukinuta te je ponovno mogao snimati.

Upravo mu je Nadnica za strah donijela međunarodnu slavu, a nakon nje snimio je i svoj najuspješniji film, Les Diaboliques, triler čiji je scenarij “pokupio” ispred nosa Alfredu Hitchcocku. Zanimljivo je da je La Salaire de la Peur osvojio glavne nagrade i na festivalima u Cannesu i Berlinu, a Clouzot je scenarij napisao po istoimenom književnom predlošku Georgesa Arnauda. U glavnoj ulozi nastupio je Yves Montand, u to vrijeme najveća zvijezda francuskog filma. Ovaj pomalo egzistencijalistički triler i danas je iznimno uzbudljiv i zanimljiv za gledanje te se praktički i ne osjeti da je od njegova snimanja prošlo točno 65 godina. (sg)