Dok čekamo da se pojavi najnoviji film danskog provokatora Larsa von Triera “Kuća koju je sagradio Jack”, prisjetimo se njegovog možda i najpoznatijeg djela

Lomeći valove (Danska, 1996)

Lars von Trier uvijek je za mene bio jedan od onih filmaša s kojim nije bilo sredine. Ili su mi njegovi filmovi (Antikrist, Nimfomanka) bilo toliko iritantni da sam ih jedva uspio pogledati, a ne sjećam se da me neki film iživcirao toliko kao njegova “Melankolija” ili su mu filmovi bili genijalni, fascinantni te u svojoj brutalnosti i provokativnosti istovremeno nekako nježni i prekrasni. Možda i najbolji primjer te Von Trierove “nježne brutalnosti” je i jedan od njegovih najpoznatijih filmova, tužna, mučna i teška drama koja je kod nas prevedena “Lomeći valove”.

Bio je to zapravo i prvi film s kojim je ovaj genijalni Danac pažnju šire javnosti skrenuo na sebe, a ovaj je film ujedno i prvi dio njegove svojevrsne trilogije poznate pod nazivom “Zlatno srce” koje obuhvaća i filmove “Idioti” i “Plesačica u mraku”. Zanimljivo je kako je “Lomeći valove” ujedno i prvi film koji je Von Trier snimio nakon što je s još nekolicinom svojih kolega iz Danske osnovao pokret “Dogme 95”. Tom je pokretu cilj bio film pročistiti film svega nepotrebnog i suvišnog što utječe na priču, a i “Lomeći valove” snimljen je u tom “dogmatskom” stilu. Tako je cijeli film snimljen kamerom iz ruke, bez upotrebe ikakvih filtera, bez umjetne rasvjete, a sve je to utjecalo da ovaj film djeluje nevjerojatno realistično te potpuno drukčije i sirovije od svega što inače imamo priliku gledati.

Ovu je priču Von Trier smjestio u škotsku provinciju, u gotovo pa primitivnu patrijarhalnu zajednicu u kojoj žene i ne smiju prisustvovati sprovodima, na kojima svećenici pokojnike ispraćaju u grob riječima – grješniče, za tebe je osigurano mjesto u paklu. U takvom zaostalom društvo egzistira i nezrela i labilna Bess, djevojka iznimno naivna i povodljiva, ali i izuzetno religiozna, koja se udaje za stranca po imenu Jan. Čitava zatvorena okolina na taj brak s puno starijim strancem ne gleda previše blagonaklono, no očito je da se Bess i čovjek zaposlen na bušotinama (za koje uopće i ne saznajemo kako su se upoznali, no to zapravo za ovu priču uopće i nije bitno) strastveno vole.

No, kako to već biva u filmovima ovakve vrste, ta idila ne može biti dugog vijeka te Jana zadesi strašna nesreća, a priprosta Bess, koja čak misli da može i razgovarati s bogom, ima plan na koji će pomoći svom suprugu. Naravno da je taj plan potpuno lud i groteskan, a s njim ona dodatno navlači na sebe bijes cijele zajednice, koja je ubrzo izopćuje iz društva, čak joj se zabranjuje i dolazak u crkvu. Naravno da je uvijek najlakše iz društva izopćiti one najslabije i najranjivije, a Bess na svojoj koži to jako dobro shvaća. No, nju to gotovo pa ne zanima, ona želi samo da se njezin Jan oporavi i spremna je za njega žrtvovati i samu sebe.
“Lomeći valove” može se promatrati kao film na pola puta između mainstreama i gotovo pa eksperimentalnog filma, odnosno čistog arta. Zanimljivo je kako su u ranijim Von Trierovim filmovima glavni protagonisti bili muškarci koje je u propast odvela neka fatalna žena, a “Lomeći valove” ujedno je i prekretnica jer je glavni lik žena.

U iznimno zahtjevnoj i slojevitoj ulozi Bess briljirala je do tada ne pretjerano poznata britanska glumica Emily Watson, kojoj je ova uloga donijela i nominaciju za Oscara (pored sjajne Frances McDormand u “Fargu” ipak nije imala šanse). Ovaj film izazvao je brojne kontroverze i riječ je o iznimno provokativnom djelu (ima li zapravo koji Von Trierov film a da nije takav?), a u njemu na zanimljiv način povezuje religiju i eroticizam. Film se tako fokusira na seksualne perverzije i žensko mučeništvo, a te motive možemo vidjeti i u gotovo svim kasnijim njegovim filmovima.

Von Trier je ovaj film podijelio na sedam različitih poglavlja, a svako od njih počinje s dugim panoramskim kadrom snimljenim u impresionističkom stilu uz poznate rock pjesme iz 70-ih godina. Broj nagrada koje je ovaj film osvojio je izuzetan, a dobio je Von Trier za “Lomeći valove” i nagradu kritike na festivalu u Cannesu. “Lomeći valove” je nominiran i za Zlatni globus za najbolju dramu, a izabran je i za europski film godine. Meni je “Lomeći valove” možda i najdraži Von Trierov film i nekako imam dojam da je s podjednakom maestralnim “Dogvilleom” s izvrsnom Nicole Kidman u glavnoj ulozi završilo Von Trierovo zlatno razdoblje. U kasnijim filmovima kao da se usredotočio samo na provokaciju i postrance stavio ono što ga je nekad najviše krasilo, a to je izuzetno hrabra i iskrena priča. Vidjet ćemo što će biti s njegovim najnovijim filmom “The House that Jack Built” koji je označio Von Trierov povratak u Cannes nakon 2011. godine i nepotrebnih pijanih baljezganja o nacizmu, a reakcija publike na ovo djelo bila je prilično hladna.

Ako se to može nazvati hladnim jer je dobar dio napustio salu za vrijeme trajanja filma, a dobar dio kritike film je odbacio kao još jednu u nizu neuspjelih provokacija u kojoj se s pornografije (Nimfomanka) prebacio na sadizam i bezrazložno te pretjerano ubijanje i masakriranje svojih likova. Malo je reći da jedva čekam da ovaj film stigne u kina (valjda ga naši distributeri neće zaobići?) pa da se iz prve uvjerimo čime je to stari provokator Lars ovaj put zgrozio i šokirao razmaženu kansku publiku.