Brakorazvodne parnice zasigurno spadaju među najstresnije događaje s kojima se čovjek može susresti u životu, a stanovnici naše županije to zasigurno dobro znaju pošto smo već godinama u državnom vrhu po omjeru sklopljenih i razvrgnutih bračnih zajednica. Dok u igri nema djece, situacija se obično još donekle bezbolno i može riješiti, kažemo si “što ćeš, nije išlo” ili “bilo je lijepo dok je trajalo” pa svatko na svoju stranu, no dok su tu djeca, onda se situacija može bitno zakomplicirati. Tako je i situacija dosta komplicirana među bivšim supružnicima iz ovog filma, Antoineom i Miriam Besson, koji se bore za skrbništvo nad 12-godišnjim Julienom.

I dok je Miriam nezaposlena i preživljava od nekih tisuću eura naknade za nezaposlene (očito i nije toliko loše biti nezaposleni Francuz!!!), Antoine je šef službe za nadzor u gradskoj bolnici. Odmah u prvoj sceni upoznajemo oboje na sudskom procesu koji je pokrenuo Antoine kako bi dobio zajedničko skrbništvo i djeluje čovjek na prvu kao žrtva. Unatoč tome što je maleni Julien napisao da želi živjeti s majkom, a s ocem da ne želi imati nikakve veze, gledatelj dobija dojam da je klinac izmanipuliran od majke. Tim više jer ona svom bivšem mužu ne da ni blizu sinu, ne želi mu dati ni brojeve svog, kao ni brojeve mobitela sina i starije kćeri Josephine, ali ne želi niti da on sazna adresu na kojoj žive.

No, čim završi dio filma ispričan iz perspektive Antoinea i prebacujemo se na perspektivu sina i majke, vidimo da je situacija ipak nešto drukčija i da je Antoine bitno drukčiji tip no što se voli predstavljati. Vidimo da je riječ o tipu najblaže rečeno naglog i teškog karaktera, sklonog nasilju, koji ne podnosi kad nešto nije pod njegovom. Tako kad dolazimo do druge dvije trećine filma koje su ispričane iz perspektive Juliena i Miriam, tada uviđamo da situacija nije nimalo bezazlena i da ti ljudi žive u konstantnom strahu od čovjeka koji zapravo i fizički izgleda kao izbacivač u lokalnoj diskoteci, a ne kao brižni otac. Osim što je tematika filma koji se u nas pojavio pod imenom “Julien u sredini” iznimno aktualna i bavi se problematikom nasilja u obitelji i način na koji je mladi francuski filmaš Xavier Legrand strukturirao ovaj film podjednako je fascinantan.

Baš taj način da se priča o ovom stresnom događaju ispriča iz tri različite perspektive daje posebnu kvalitetu filmu. Tako čovjek za kojeg smo u početku mislili da je normalan otac koji se svim silama bori za svog sina, pred našim očima pretvara u beskrupuloznog manipulatora i manijaka, kojem je 13-godišnjak samo sredstvo kojem će napakostiti supruzi. Mora se priznati da je “Jusqu’a la garde” prilično šokantan prikaz nasilja u obitelji i svakodnevnih psihičkih, ali i fizičkih tortura s kojim se mora susretati ova žena, ali i brojne druge žene koje su se našle u sličnoj situaciji. Unatoč tome što je ova priča fikcionalna, činjenica je da sličnih primjera imamo svuda u svijetu i da se ono što vidimo u ovom filmu nešto što se svakodnevno događa. Osim što cijela priča djeluje potpuno životno i film je snimljen izrazito realističnim, gotovo pa dokumentarističkim stilom, krase ga i iznimne glumačke performanse. U ulogama oca, majke i sine briljiraju ne pretjerano poznati francuski glumci Denis Menochet, Lea Drucker i mlađahni debitant po imenu Thomas Gioria.

Zanimljivo je da je i autor ovog filma debitant, barem kad je dugometražni film u pitanju. Xavier Legrand karijeru je počeo kao glumac, a potom je očito shvatio da mu je mjesto iza kamere. Za svoj debitatntski scenarističko – redateljski uradak, kratkometražni film “Avant que de tout perdre” zaslužio je i nominaciju za Oscara, a upravo je na temelju tog filma snimio i svoj dugometražni prvijenac. I u tom filmu Miriam i Antoinea su glumili Menochet i Drucker, a Legrand je sada odlučio produbiti priču i napravio je strašan posao. Osvajao je “Jusqu’a la garde” nagrade na brojnim festivalima, a premijeru je imao u Veneciji 2017. godine. Bio je “Julien u sredini” u konkurenciji za Zlatnog lava, dok je Legrand dobio Srebrnog lava za najbolju režiju, kao i nagradu za najboljeg debitanta. Francuski film uvijek je bio iznimno socijalan i to je teren na kojem su Francuzi gotovo pa nenadmašni, a i ovaj film je najbolji dokaz tome. (sg)