Za ovu nedjelju pripremili smo za Vas hvaljenu naturalističku dramu slavne braće Taviani koja je osvojila Zlatnu palmu u Cannesu, a snimljena je po autobiografskom romanu Gavina Ledde o surovom odrastanju na Sardiniji polovicom prošlog stoljeća

Ja sam bog otac (1977, Italija)

Čovjek po imenu Gavino Ledda u prosincu bi trebao napuniti 80 godina, a bio je on tijekom većine svog radnog vijeka profesor lingvistike na fakultetu u Cagliariju na Sardiniji. No, ovaj ugledni lingvist koji je rođen i odrastao u unutrašnjosti ovog otoka smještenog u Sredozemnom moru, naučio je čitati i pisati tek u 22. godini života, a proslavio se autobiografskom knjigom imena “Padre Padrone” 1975. godine. Već dvije godine kasnije film po ovoj knjizi koja je prevedena na više od 40 jezika dobio je Zlatnu palmu u Cannesu, a donio je još pregršt drugih nagrada svojim autorima, legendarnoj talijanskoj braći Paolu i Vittoriu Tavianiju. Ova autobiografska knjiga, kao i ovaj hvaljeni film u nas poznat kao “Ja sam bog otac” prikazuje život na Sardiniji i odrastanje u izoliranom selu dječaka, a potom i mladića Gavina, čiji su život obilježili stega i teror dominantnog oca. Gavinov život tako pratimo otkako ga je otac kao sedmogodišnjaka ispisao iz škole jer mu nije tko imao čuvati ovce pa do mladosti kad je ovaj čovjek konačno naučio pisati.

“Padre padrone” naturalistička je i pomalo sentimentalna drama u kojoj su braća Taviani uz profesionalce kao glumce koristili i stvarne stanovnike zabačenih mjesta sa Sardinije. Ovdje vidimo život na Mediteranu koji je danas već gotovo izumro i žitelje mjesta koja su danas turističke meke i koji većinom sasvim ugodno žive od turizma, samo dvije generacije unatrag su jedva preživljavali. I nije ovo prikaz samo Sardinije, gotovo identično se živjelo i u svim sličnim mjestima Mediterana, od Španjolske preko Italije pa do Grčke i Hrvatske. Tako smo i kod nas imali ljudi koji su živjeli u seocima u unutrašnjosti otoka poput Brača, a da nikada nisu ni vidjeli more te su zbog teškog života i bijede upravo ti ljudi tijekom povijesti i najviše iseljavali prema Americi i Australiji.

Iako vidimo Gavina kao nepismenog dječačića, koji je cijelu mladost proveo usamljen čuvajući ovce i družeći se s još nekoliko vršnjaka sličnih sudbina, koji oduvijek sanja dan kad će konačno napustiti ovu škrtu zemlju i sreću potražiti negdje drugdje, ipak su zemlja i roditeljski dom nešto što se ne zaboravlja tako lako. Pratimo u ovom filmu brojne bizarne situacije tijekom njegovog života, ima tu i dosta nadrealnih elemenata pa tako i pravi Gavino sudjeluje u ovom filmu kao narator i vidimo ga na samom početku i kraju ove drame. No, koliko god Gavino tijekom života maštao o odlasku s otoka i bijegu iz stiska naizgled okrutnog, brutalnog i sirovog oca, vrlo brzo shvaćamo da otac sve to čini kako bi svome sinu omogućio bolji život. U njegovom mentalnom sklopu, vidimo tako, budućnosti nema bez djedovine i zemlje koju su doselili njegovi preci te mu ostavili ovce, njive i masline te tako stari zapravo uopće ne može ni shvatiti da su sinove želje posve drukčije. Isto tako, vidimo kad Gavino jednog dana i ode iz svog sela i s otoka da je nostalgija prilično opasna stvar i da i on sam vrlo brzo shvaća da se mora vratiti na Sardiniju jer nigdje drugdje to zapravo i nije on. (sg)