Nedjeljnu hladnu jesenju večer mnogi koriste za gledanje filma u toplini svoga doba. Stoga vam od ove nedjelje donosimo po jednu filmsku preporuku i recenziju preporučenog filma od diplomiranog novinara, filmofila i velikog poznavatelja sedme umjetnosti Stjepka Gambirože. Nedjeljne filmske preporuke s recenzijom se neće bazirati na aktualnim blockbusterima koje trenutno možete gledati u kinu, već na vrhunskim ostvarenjima europske kinematografije koja nisu toliko poznata široj publici, a svakako ih vrijedi pogledati.

Gambiroža najavljuje da će nam ponekad preporučiti i fantastične filmove iz egzotičnih zemalja kinematografije sa zanimljivim i osebujnim osvrtima na film. Stoga, ako vam je dosta američkih blockbustera, a želite pogledati kvalitetan film, kliknite nedjeljom na Bjelovarac.hr. Preporuka i recenzija vas čekaju.  Krećemo sa Fitzcarraldom! (vec)

FITZCARRALDO (1982, Njemačka)

Možda se većina neće složiti s mojim izborom, ali Fitzcarraldo mi je zasigurno najdraži i najbolji film od legendarnog njemačkog redatelja Wernera Herzoga, barem kad govorimo o igranim filmovima. Gledao sam ovaj film nekoliko puta, pogledao sam i dva dokumentarca o tom filmu (jedan je od samog Herzoga, Moj najdraži neprijatelj o glavnom glumcu ovog filma Klausu Kinskom i njihovom osebujnom odnosu, gdje se dosta dotiče i ovog filma, a drugi se film zove Burden of Dreams, baš o snimanju Fitzcarralda i sadrži dosta scena sa seta Fitzcarralda), nakon kojih mi je film o poludjelom industrijalcu iz amazonske prašume postao još i draži.

Fitzcarraldo je snimljen po istinitoj priči o poduzetniku iz Perua, kojem je negdje na početku 20. stoljeća, u vrijeme kad je ondje započela vjerojatno najgora eksploatacija kaučuka i tamošnjih indijanaca iz džungli, na pamet pala ideja da bi usred Amazone mogao napraviti zgradu opere. No, na putu do te sulude ideje isprječile su se mnoge prepreke, a film prati njegovu odiseju kroz opasnosti prašumu i njegov postepen, ali siguran put prema potpunom ludilu.

Iako je film pušten u distribuciju tek 1982. godine, pripreme i produkcija trajali su gotovo pet godina i malo je nedostajalo da ovo remek djelo nikada ne bude snimljeno. Prvi Herzogov izbor za ulogu Fitzcarralda bio je Jason Robards, a njegovog pomoćnika trebao je igrati Mick Jagger. No, tijekom snimanja filma u peruanskim prašumama, Robards je dobio dizenteriju i zabranjen mu je nastavak snimanja. Ubrzo je i Jagger morao odustati jer su se Rolling Stonesi spremali na turneju i Herzog je jedno vrijeme razmišljao da sam odglumi Fitzcarralda, uloga je bila ponuđena i Jacku Nicholsonu, koji se zahvalio, a na kraju se sjetio svog stalnog suradnika s kojim je ranije surađivao na tri filma (Aguirre, Nosferatu i Wojczek, kasnije će još surađivali i u Cobra Verde), Klausu Kinskom.

Iako je znao da je Kinski prava tempirana bomba i s njim je i ranije imao velikih problema, on se pokazao kao savršeni izbor za ulogu potpuno poludjelog industrijalca te možda i odglumio najbolju ulogu karijere. Cijelo snimanje ovog filma bila je prava noćna mora tijekom kojeg je ekipa za stvarno parobrod težak tristotinjak tona nosila preko planina jer se film snimao bez ikakve upotrebe specijalnih efekata. Jednog od pomoćnih radnika čak je tijekom snimanja ugrizla zmija pa, kako su bili kojih petstotinjak kilometara udaljeni od najbližeg liječnika, morali su mu odsjeći stopalo. Kinski i Herzog cijelo vrijeme snimanja su se toliko svađali da su se indijanci Herzogu ponudili da će ubiti Kinskog (što je ovaj naravno odbio), a postoji i anegdota da je Herzog sam zaprijetio Kinskom da će mu raznijeti glavu sačmaricom te potom presuditi i sebi. Ipak, na kraju se sve to isplatilo (osim vjerojatno tipu koji je ostao bez noge).

Fitzcarraldo je odmah nakon izlaska postao hit, posebno u Europi. Herzog je za njega dobio nagradu BAFTA-e za najbolji strani film, nagradu za najbolju režiju u Cannesu i nominaciju za zlatni globus, a ova hiperrealistična pustolovna drama zapravo je čista esencija Herzogove kinematografije. Hrabra, suluda, beskompromisna priča koja je od samog početka bila osuđena na propast, na kraju se pokazala kao Herzogovo životno djelo i film po kojem će ga se (uz Aguirrea) pamtiti.

Ako bih za Davida Lyncha rekao da je za filmski nadrealizam ono što je Franz Kafka za književnost, onda je Werner Herzog za filmski hiperrealizam i nekakav magijski realizam ono što je Gabriel Garcia Marquez u književnosti. Herzogovi filmovi uvijek su nekako na rubu magije i na rubu realnoga (dobro hajde, neki i prelaze taj rub), a Fitzcarraldo je tako divan i poseban film te je i danas sasvim svjež, iako mi je sasvim jasno da će nekome djelovati nekako zastarjelo i pomalo smiješno. Posebna je tu ipak priča Kinski, čiji možda i pretjerano teatralni stil glume u nekim filmovima i nije posebno funkcionirao, no ovdje se savršeno uklopio. Kao da mu je ta uloga bila suđena od samog početka, a njegov unikatni glumački stil ovdje je potpuno došao do izražaja, čovjek je stvarno «pojeo» film, što i nije bilo toliko čudno jer se cijela priča i vrti oko njegova lika.

Inače, nakon ovog filma Herzog se više posvetio dokumenatarcim te se tu pokazao kao još veći majstor snimivši nekoliko remek djela. Većina igranih filmova poslije Fitzcarralda nije bila ni blizu ovog sjajnog ostvarenja, a bilo mi je stvarno teško gledati njegova dva posljednja filma, koja su bila baš grozna. No, zato je tu niz dobrih, vrlo dobrih i odličnih igranih filmova iz 70-ih i početka 80-ih po kojima će ga se pamtiti.

Dodao bih da ovaj film ima dosta sličnosti s Aguirreom – Gnjevom božjim, filmom koji je od Herzoga točno deset godina ranije napravio novu mladu zvijezdu europskog art filma. I ondje poludjeli lik (naravno, Kinski) tumara Amazonom u potrazi za El Doradom i polako gubi razum, a obojica su u Fitzcarraldu sve to dodatno usavršili. Za sebe bih rekao da sam veliki fan Herzoga, svrstao bih ga sigurno u svojih TOP 5 najdražih redatelja, posebno njegovih dokumentaraca i stvarno mi je nekako pomalo i žao što ovaj genijalac nikada nije dosegao možda još i veći uspjeh, a njegov unikatni i prepoznatljivi stil možda je i jedinstven u svijetu filma. (Stjepko Gambiroža)