Prilično šokantan i potresan pogled na moderno kinesko društvo donosi nam ovaj film koji je New York Times uvrstio na listu od 25 najboljih filmova 21. stoljeća

Dodir grijeha (2013, Kina)

“Dodir grijeha” (Touch of Sin) ili “Tian zhu diang” film je na koji sam naletio još prije nekoliko godina i potpuno me oduševio, tim više jer je bio to jedan od onih filmova od kojih nisam apsolutno ništa očekivao. Nisam prije toga imao previše dodira s kineskom kinematografijom, osim preko planetarno popularnih filmova kao što su “Tigar i zmaj” ili “Požuda, oprez” Anga Leeja te preko borilačkih filmova koje sam gutao kao klinac, no i u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta (valjda je nije Indija već prešišala) zapuhali su očito neki novi filmski vjetrovi. I nakon ponovljenog gledanja “Dodira grijeha” mišljenje mi je ostalo nepromijenjeno i smatram da je riječ o briljantnom filmu, genijalnom i realističnom prikazu zbilje države koja je zaglavila u raskoraku između najgoreg oblika komunizma i najdivljijeg kapitalizma. Činjenica je kako je Kina prema nekim statističkim pokazateljima već godinama najbrže rastuće gospodarstvo svijeta, no može meni pričati tko što hoće, ali ja sam i dalje nekako uvjeren da prosječni čovjek ondje ne živi puno bolje nego prije dvadesetak godina.

A to se najbolje vidi u filmovima poput ovoga. U kratkom opisu “A Touch of Sin” stoji da je riječ o četiri nepovezane priče smještene u modernu Kinu o slučajnim i neplaniranim nasilnim aktima. Autor ovog filma Zhangke Jia priču je temeljio na četiri stvarna događaja koja su se stvarno zbila u njegovoj domovini i to na četiri potpuno različita kraja ove velike države. U prvoj priči tako pratimo čovjeka ogorčenog korupcijom i kriminalom u svom gradiću koji se ne može pomiriti s činjenicom da su seoski načelnik i lokalni moćnik privatizirali rudnik koji je nekad bio u zajedničkom vlasništvu. Ekipa tako puni džepove te su potplatili sve koji su mogli, a kad mu svi legalni načini da upozori na ovaj problem izjalove, odlučuje se na ekstreman čin. U drugoj priči pratimo priču običnog čovjeka iz kineske provincije, koji je iz neimaštine postao okorjeli kriminalac i ubojica. U trećoj pak pratimo djevojku koja je u vezi s oženjenim muškarcem, a radi kao recepcionerka u sauni, koja je zapravo paravan za kupleraj, dok u četvrtoj i posljednjoj pratimo priču mladića koji radi u tekstilnoj industriji. Nakon što se njegov kolega ozlijedi na poslu, on bude proglašen krivim te mu šef odluči uskratiti plaću. Potom ovaj daje otkaz te se zaposli u elitnom bordelu u koji dolaze bogati novopečeni tajkuni iz Hong Konga i Makaa, a ondje se zaljubi u jednu od prostitutki.

Kao što sam rekao, sve te priče završavaju nasiljem, a Jia je ovim filmom fantastično uspio prikazati kako današnji sustav utječe na pojedince koji su izvukli deblji kraj u tranzicijskom periodu. Ako znamo koliko je nakon raspada Jugoslavije na našim prostorima nastalo tajkuna koji su se preko noći obogatili na račun toga što su bili bliski s vladajućim kastama, možemo samo zamisliti što se to posljednjih godina događalo u Kini nakon što se ona počela otvarati. I tamo se određena skupina ljudi bliskih vrhu partije preko noći obogatila na račun privatizacije i prisvajanja do jučer zajedničkih dobara i resursa, dok je velika većina stanovništva osuđena na gotovo pa robovski rad za iste te kriminalce. Upravo su ti ljudi u središtu pažnje ovog filma, gubitnici tranzicije koji se nisu uspjeli dokopati svog dijela kolača i njihova je sudbina cijeli život provesti skupljajući mrvice koje ovim novovjekim feudalcima padnu sa stola. Naravno da u takvim situacijama kad – tad mora doći do pucanja, posebno u državi kao što je Kina u kojoj je radna snaga najobičnija potrošna roba i ako netko neće raditi za šaku riže dnevno, ima na tisuće onih koji su spremni na to.

“Dodir grijeha” bio je u konkurenciji za Zlatnu palmu u Cannesu 2013. godine, no iako se nije uspio okititi tom vrijednom i važnom nagradom, Jia je osvojio nagradu za najbolji scenarij. Film je dobio i nagradu francuskih kritičara za najbolji strani film, u Torontu je dobio nagradu za najbolji strani film, a možda najveće priznanje stiglo mu je od uglednog New York Timesa, koji ga je 2017. godine uvrstio na listu 25 najboljih filmova 21. stoljeća. Žestoka realistična drama o ljudima koji su dovedeni do ruba i ljudima koji se nisu uspjeli nositi s izazovima tranzicije. Također, prilično je iznenađujuće što je ovaj film u svom integralnom obliku prošao kinesku cenzorsku komisiju pošto se bavi tematikom koja je ondje i dalje priličan tabu te je žestoka kritika tom rigidnom te i dalje prilično totalitarnom i zatvorenom sustavu. No, iako je dobio zeleno svjetlo za prikazivanje u kinima, direktiva tamošnjeg Centralnog odjela za propagandu bila je da mediji ne smiju ništa pisati o filmu i da autor filma o njemu ne smije ništa govoriti. Briljantan film kojeg svakako vrijedi pogledati. (sg)