Nedjeljnu hladnu jesenju večer mnogi koriste za gledanje filma u toplini svoga doba. Stoga vam svake nedjelje donosimo po jednu filmsku preporuku i recenziju preporučenog filma od diplomiranog novinara, filmofila i velikog poznavatelja sedme umjetnosti Stjepka Gambirože. Nedjeljne filmske preporuke s recenzijom se neće bazirati na aktualnim blockbusterima koje trenutno možete gledati u kinu, već na vrhunskim ostvarenjima europske kinematografije koja nisu toliko poznata široj publici, a svakako ih vrijedi pogledati.

Gambiroža najavljuje da će nam ponekad preporučiti i fantastične filmove iz egzotičnih zemalja kinematografije sa zanimljivim i osebujnim osvrtima na film. Stoga, ako vam je dosta američkih blockbustera, a želite pogledati kvalitetan film, kliknite nedjeljom na Bjelovarac.hr. Preporuka i recenzija vas čekaju.

 

Bez ljubavi (Rusija, 2017)

Još jedna teška i mračna drama koja stiže iz Rusije, a onima koji barem donekle poznaju lik i djelo trenutačno u svijetu možda i najcjenjenijeg ruskog filmaša Andreja Zvjaginceva, vjerojatno je jasno o čemu je ovdje riječ. Ženja i Boris moskovski jer par koji i dalje živi skupa iako se vrlo brzo planiraju razvesti. Jasno je da među njima više nema ni trunke ljubavi, a oboje si je već našlo nekoga sa strane. Boris s novom djevojkom već čeka novo dijete, a Ženja si je našla bogatog sredovječnog gospodina. Jedino što ih još drži na okupu je njihov 12-godišnji sin Aljoša. Odnosi među uskoro bivšim supružnicima su i više nego nesnošljivi, a sve se to mora odraziti na 12-godišnjaka, koji se osjeća nevoljeno i neželjeno. Ionako prilično introventni klinac, koji ima tek jednog prijatelja teško podnosi svađe roditelja, dok bi oni zapravo najviše voljeli da maloga ni nema jer bi se na taj način u miru mogli razići. Svatko na svoju stranu i krenuti od nule. No, mališa je tu, sluša teške riječi roditelja i odluči nestati. Da situacija bude strašnija, Ženja i Boris da im sina nema shvate tek nakon dva dana, poslije čega kreće bjesomučna potraga za 12-godišnjakom tijekom koje se otkriva sav sjaj i bijeda današnje Rusije.

Odmah da upozorim za one koji nisu gledali još niti jedan Zvjagincevljev film – njegovi filmovi obično su dosta sporog tempa, puno ovaj filmski umjetnik u pravom smislu te riječi pažnje pridaje gradnji atmosfere i izgradnji odnosima među likovima, a takva je situacija i s Bez ljubavi. Veliku pažnju ovaj filmaš pridaje i detaljima, a njegova su djela obično i više ili manje prikrivene kritike današnjeg ruskog društva. I sada je Zjagvincev prilično kritičan prema ruskom društvu, možda ne toliko očito kao u Leviatanu, ali njegov prijezir prema tamošnjoj tajkunskoj eliti, kršćanskom fundamentalitmu, kao i današnjem stilu života u kojem se svi trude okolini prikazivati u boljem svjetlu no što jesu i uljepšavati stvarnost, osjeti se svake minute. Tako Boris recimo radi u jednoj kompaniji čiji je vlasnik preobraćenik, pravoslavni fundamentalist koji je pustio bradu kao Rasputin pa se i svi njegovi zaposlenici moraju držati strogog ortodoksnog kodeksa. Nema da se netko slučajno razvede, odmah slijedi otkaz. Ženja je pak klasična sponzoruša, koja je svjesna da s Borisom baš i nije najbolje tržila. Možda je Boris kao mlad i obećavao, no nije baš i ispunio očekivanja te Ženja žali što je pristala na brak s njim i na rođenje djetea, bolje bi joj bilo da je pobacila, misli. Naravno da cijele dane provodi u kozmetičkim salonima kako bi bila što ljepša za svog bogatog 47-godišnjaka, koji se pokazao kao pravi ulov. Naizgled, Borisu i Ženji naizgled je jedina zajednička osobina ta što ih boli briga za vlastitog sina, koji im je zapravo težak teret i najviše bi voljeli da o završi kod onog drugog.

Kako je zbog posljednjeg filma, već spomenutog Leviatana, u kojem je žestoko kritizirao korupciju i stanje svijesti u današnjoj Rusiji, Zjagvincev dospio na svojevrsnu crnu listu pa mu ni vlada, ni ministarstvo kulture nisu htjeli dati ni rublje za snimanje ovog filma. Srećom pa je Zjagvincev poznato ime u europskim filmskim krugovima pa su uskočile brojne producentske kuće doslovno iz cijele Europe, a ni ovaj puta očito nije mogao protiv sebe te je prilično kritičan prema tamošnjoj policiji, koju prikazuje ne samo kao potpuno nesposobnu, već i potpuno bezvoljnu u rješavanju iole kompleksnijih slučajeva.

Svjetsku premijeru Bez ljubavi je imao na festivalu u Cannesu, gdje je Zjagvincev dobio nagradu kritike, a uspješna berba nagrada nastavljena je i u Londonu i Münchenu. Također, ovaj je film nominiran ne samo za europski film godine, već i za režiju i scenarij. Loveless je definitivno jedan od najboljih europskih filmova ove godine (prema najavama i kritikama glavni konkurenti bi mu trebali biti švedski The Square i mađarski On Body and Soul, koje još nismo imali priliku pogledati) i ne bi me iznenadilo da Zjagvincev konačno zasluži i prvu oskarovsku nominaciju. Sve predispozicije ima: jako dobar film, nekoliko prijašnjih filmova bili su vrlo blizu nominacije, ali je do sada zaobiđen, a ujedno i nije omiljen u zemlji iz koje dolazi, a koja baš i nije omiljena u američkim krugovima. Koliko je takva pozadina zapravo i dobra ne samo za oskarovsku nominaciju, već i osvajanje nagrade najbolje zna Iranac Ashgar Farhadi, koji je već osvojio dva Oscara u konkurenciji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja.

Popis nagrada koje je Zjagvincev do sada osvajao sa svoja prijašnja četiri filma (Povratak, Izgnanstvo, Elena i Leviatan) toliko je dugačak da ne bi imalo smisla sve to nabrajati, no istaknut ću samo najvažnije. To su nominacija za Baftu, tri nagrade u Cannesu, niz nominacija za europski Oscar, pobjeda na Sundanceu i zlatni lav u Veneciji, a ovaj je film nedavno prikazan i na Zagreb film festivalu i to u popratnom programu.