Nedjeljnu hladnu jesenju večer mnogi koriste za gledanje filma u toplini svoga doba. Stoga vam svake nedjelje donosimo po jednu filmsku preporuku i recenziju preporučenog filma od diplomiranog novinara, filmofila i velikog poznavatelja sedme umjetnosti Stjepka Gambirože. Nedjeljne filmske preporuke s recenzijom se neće bazirati na aktualnim blockbusterima koje trenutno možete gledati u kinu, već na vrhunskim ostvarenjima europske kinematografije koja nisu toliko poznata široj publici, a svakako ih vrijedi pogledati.

Gambiroža najavljuje da će nam ponekad preporučiti i fantastične filmove iz egzotičnih zemalja kinematografije sa zanimljivim i osebujnim osvrtima na film. Stoga, ako vam je dosta američkih blockbustera, a želite pogledati kvalitetan film, kliknite nedjeljom naBjelovarac.hr. Preporuka i recenzija vas čekaju. Prošlu nedjelju smo krenuli s Fitzcarraldom, slijedi Amarcord. (vec)

 

AMARCORD (1973, Italija)

Bez ikakve dvojbe, Fellinijev Amarcord je remek djelo europske kinematografije, film koji nikada ne stari i film koji je svjež i nakon desetog gledanja. Film je to u kojem se nakon svakog novog gledanja može pronaći nešto novo i film koji se nakon gledanja ne zaboravlja tako lako, film koji ostaje duboko urezan u pamćenje svojim unikatnim vizualnim stilom i originalnošću. Za Amarcord bi se moglo reći da je posljednji veliki film vjerojatno najslavnijeg talijanskog filmaša svih vremena, Federica Fellinija. Kao što je slučaj i s brojnim drugim velikanima poput Akire Kurosawe, Alfreda Hitchcocka ili Stanleyja Kubricka, ni Fellini za života nije dočekao da ga Američka akademija prepozna i dodijeli mu Oscara, kojeg je dobio tek posthumno i to za životno djelo. Inače, za Oscara je ovaj talijanski velikan bio nominiran čak 12 puta (za režiju i scenarij) pa je tako bio nominiran i za režiju te originalni scenarij ove poluatobiografske humorne drame, koja je tek 1976. godine dobila Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja.

Radnju ovog filma Fellini je smjestio u okolicu svog rodnog mjesta, Riminija, u tridesete godine prošlog stoljeća, priča se ovdje zapravo vrti oko odrastanja jednog tinedjžera po imenu Titta, a lik tog mladca Fellini je zapravo napravio po sebi. Titta je okružen potpunim ekscentricima i bizarnim tipovima. Od obitelji pa šire, a gotovo da ne postoji niti jedan stanovnik ovog mjestašca za kojeg bi se moglo reći da je potpuno normalan. Iako je mladić Titta glavni lik, ovaj je film više napravljen kao svojevrsna vinjeta, niz zanimljivih priča o čudacima iz ovog mjesta i o neobičnim događajima vezanim uz ovo pitoreskno mediteransko mjestašce. Amarcord je predivan prikaz mediteranskog načina života na prijelazu razdoblja, u 30-im godinama kad je fašistički režim postajao sve čvršći i sve totalitarniji, no ljudi iz ovog gradića kao da još i nisu bili svjesni kakvo im se zlo sprema i život je više – manje djelovao idilično.

Očito je da na to razdoblje odrastanja u malom mjestu u vremenu kad se miris rata možda i osjećao negdje u daljini, Fellini gledao sa sjetom i nostalgijom, a teško bi se koji film po pitanju nostalgije mogao mjeriti s Amarcordom. Fellini je možda unikatan autor kad je u pitanju filmsko sanjarenje. Dobar dio filmova s kojima se proslavio kao da se nalaze negdje između sna i jave, a iznimka nije ni Amarcord. Simpatične pričice pune tog mediteransko – jadranskog duha za koje je vrlo lako povjerovati da su se neke od njih doista i odigrale na prikazani način. Prekrasno filmsko putovanje osamdesetak godina unatrag, a dodatnu dozu šarma ovom filmu daje i jednako divna, sjetna i nostalgična glazba čuvenog Nina Rote (La dolce vita, Kum I i II). (S. Gambiroža)