Rumunjski film proteklog je desetljeća doživio pravu eksploziju i filmaši iz te zemlje osvajali su nagrade na svim najpoznatijim festivalima, a jedan od najpoznatijih predstavnika mlađe garde rumunjskog filma po imenu Radu Jude donosi nam ovu fantastičnu kombinaciju pustolovnog filma, crne komedije, westerna i filma kaldrme

AFERIM (2015,Rumunjska)

Scenarist i redatelj “Aferima!” (rumunjska posuđenica iz turskog jezika za izraz “Bravo!”), iznimno zanimljivi rumunjski filmaš mlađe generacije po imenu Radu Jude ovu je priču “sklepao” iz brojnih povijesnih zapisa, pripovjetki i legendi iz rumunjske i turske povijesti, ali i iz kratkh priča A. P. Čehova. Ovaj je film definitivno i jedan od najautentičnijih prikaza kasne feudalne Europe u filmskoj povijesti i jedno od najzabavnijih i najzanimljivijih filmskih putovanja uopće, a prilično teško ga je i žanrovski smjestiti. Prvenstveno je to film ceste (bolje rečeno film kaldrme) smješten u 1835. godinu, a mogao bi se opisati i kao kombinacija pustolovnog filma, crne komedije, drame i – westerna. Moglo bi se reći da je “Aferim!” prilično brutalna povijesna lekcija o jednom turbulentnom razdoblju na prostoru današnje Rumunjske. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća osmanlijska vlast na području današnje Rumunjske počela je polako popuštati, što su iskoristili Rusi, koji su se proglasili zaštitnicima svih pravoslavaca na tom teritoriju. Nakon što su Rusi prvo pripojili pokrajinu Besarabiju, 20-ih godina pokrenuli su novi ustanak protiv Turaka, što je rezultiralo svrgavanjem i protjerivanjem turske vlastele i iz Vlaške i Moldavije. Na vlast su postavljeni pravoslavni feudalci koji su se pokazali još okrutnijim od Turaka te su vladali na sličan način kao ruski feudalci.

No, na tom području i dalje se mogu susresti i brojni Turci, ima tu i Židova koji nisu baš obljubljeni među ljudima, a na samom dnu tog “hranidbenog lanca” su Romi. Na Rome se u to vrijeme, što se lijepo može vidjeti u ovom filmu, gledalo kao na niža stvorenja od ostalih ljudi, a oni su rumunjskoj vlasteli i njihovim bojarima (tamošnji zemljoposjednici) služili kao robovi. Baš kao crnci u to vrijeme na američkom jugu i vrijednost Roma u feudalnoj Rusiji bila je na vrlo niskoj razini vrijednosti i vlastela je s njima mogla raditi što im se htjelo pa čak ih iz vlastite razonode gađati lukom i strijelom ili kastrirati. I u središtu priče ovog filma jedan je Rom, kojeg je njegov gazda optužio za krađu pa u potjeru za njim kreću otac i sin žandari, Costandin i Ionita.

Dva prilično živopisna lika, od kojih je otac prošao sve i svašta, brojne ratove, ustanke i borbe pa životne mudrosti sipa iz rukava, dok je njegov sin klasični žutokljunac, mladić koji još zapravo nema pojma o ničemu i u svemu sluša svoga taticu. I tako njih dvojica glavinjaju cijelom Vlaškom u potrazi za odbjeglim Romom Ćarfinom, susreću tim putem brojne podjednako živopisne i zanimljive tipove, upadaju u razne nevolje, slušaju svakakva lupetanja (dijalozi su stvarno genijalni, a nema čovjeka koji tu ne psuje kao kočijaš), sve dok ne pronađu onog koji traže. No, kad im to i uspije, pokaže se da situacija baš i nije onakvom kakvom se čini.

Način na koji Jude prikazuje život u ranom 19. stoljeću jednostavno je genijalan, a odluka da film snimi crno-bijelom tehnikom pokazao se kao pun pogodak jer na taj način ove zanimljive dogodovštine djeluju još autentičnije. Ironije tu nimalo ne fali, sve frca od primitivizma, ne razlikuje se to puno od života prvobitne zajednice. Razina pismenosti je nikakva i čitati znaju tek popovi, koji su posebna priča. Istovremeno najveći autoriteti koje se sluša isto kao i vlastelu, ali istovremeno i glavni predmeti sprdnje i glavni širitelji predrasuda i mržnje prema drukčijima. Kvaliteta života tadašnjih ljudi, ako izuzmemo vlastelu koja je također prikazana prilično ironično, bila je nikakva, a najbolji primjer tome je scena kad obitelj oslobođenih robova (naravno Roma) moli jednog od gazdi da ih kupi jer će u suprotnom skapati od gladi.

Ovaj je film prije dvije godine poharao brojne svjetske festivale i pokupio više od 20 nagrada. Od toga ću izdvojiti samo berlinski festival, gdje je Radu Jude dobio Srebrnog medvjeda za režiju (film je bio vrlo blizu da dobije Zlatnog medvjeda), bio je nominiram za europski film godine, a kad je riječ o nacionalnim nagradama, tu je pokupio sve što se moglo. Prije 10, 12 godina rumunjski film doživio je nevjerojatnu eksploziju i u tom razdoblju gotovo pa nije bilo festivala s kojeg se neki od tamošnjih filmova ne bi vratio s ponekom nagradom. Ljudi su u zadnja dva desetljeća pokupili nagrade na sva tri najvažnija filmska festivala (Cannes, Berlin, Venecija), doduše u posljednje vrijeme kao da im je ponestalo ideja ili da su sve što su imali uspjeli iscrpiti, no Radu Jude vjerojatno je najpoznatiji predstavnik najmlađe generacije rumunjskih filmaša.

Ono što je najvažnije, Jude se trudi progurati i svoj jedinstveni stil koji se dosta razlikuje od ostalih važnih rumunjskih redatelja kao što su Cristian Mungiu (“4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana”, “Matura”), Cristi Puiu (“Smrt gospodina Lazarescua”) ili Corneliu Porumboiu (“12:08 Istočno od Bukurešta”, “Policijski, pridjev”) i u tome definitivno uspijeva. Iako mu je “Aferim!” do sada najuspješniji film, ovaj 40-godišnjak snimio je još pregršat zanimljivih djela, a ovog mjeseca u bjelovarskom Filmodromu udruge DOKUart moći će se pogledati i njegov prvi dokumentarni film, koji bi također mogao biti prilično šokantan. Riječ je o filmu koji se zove “Mrtvi narod” te se u njemu Jude ponovno bavi rumunjskom ne tako slavnom prošlošću, ovaj puta nešto recentnijom doduše. Taj je film Jude konstruirao na način da je korištenjem negativa velike kolekcije nedavno otkrivenih fotografija iz 30-ih i 40-ih godina ispričao još neispričanu stranu rumunjske povijesti,