– U Bjelovaru sasvim sigurno ima dovoljno klijentele za restoran visoke klase, ali uz jednu veliku napomenu. Takvi restorani su vam kao vinogradi, oni trebaju slugu, a ne gazdu. Šef takvog restorana mora biti tamo od jutra do mraka, a usto i pratiti svjetske trendove. Uvjeren sam da profit u tom segmentu ne bi bio adekvatan količini uloženog truda i stoga vjerujem da restoran visoke klase u Bjelovaru može uspjeti samo ako će ga netko voditi iz ljubavi, a ne radi profita – smatra Nedjeljko Prodanić Nešo, rukometna, ali i ugostiteljska bjelovarska legenda. S njim smo razgovarali povodom nedavnog otvorenja luksuznog restorana u samom centru Bjelovara. Svojedobno najmlađi rukometni reprezentativac, legendarno lijevo krilo Omladinskog rukometnog kluba Partizan i europski šampion, Nedjeljko Prodanić u podjednako uspješan bio je i kao privatni poduzetnik. I to u vrijeme kada je 95 posto Bjelovarčana bilo zaposleno u društvenim firmama ili institucijama, a sam pojam “privatnik” bio je mnogo omraženiji nego danas.
Privatni poduzetnik postao je nakon što mu šef u Elektrometalu, gdje se zaposlio nakon mature u elektrotehničkoj, nije dopustio da odigra utakmicu na Islandu. Natjeran da bira između Elektrometala i rukometa, odabrao je potonje, otvorio elektro-servis, pa u svojoj radnoj knjižici ima samo šest mjeseci radnog staža u društvenim poduzećima.

Raul Tribuson – prvi bjelovarski izbacivač

No, pravi iskorak napravio je 1976. godine kada je otvorio prvi profesionalni bjelovarski disko-klub pod nazivom “Nash Club”, u koji je utkao iskustva sa svojih mnogobrojnih inozemnih boravaka. Bio je to jedan od prvih disko-klubova u Hrvatskoj, a Nešo se sa svakog putovanja vraćao s hrpom LP-a. Pojedine ploče, poput singla Jane Birkin “Je t’aime” on je čak iznajmljivao velikom zagrebačkom Saloonu i to za ekvivalent od današnjih 500 eura tjedno.
Nash Club ubrzo je postao toliko popularan da je Prodanić morao uvesti članske iskaznice. Red za ulaz, kaže, znao je brojati i do 150 zabave željnih omladinaca koji su više ili manje strpljivo čekali, a odbiti nekome “upad” bio je dosta nezgodan posao. Zato je Nešo angažirao Raula Tribusana, bratića najpoznatijeg živućeg bjelovarskog pisca Gorana Tribusona. Raul je tako postao prvi bjelovarski izbacivač. Iako je nezgodno izgledao, kažu da je bio momak zlatnog srca. A kada niti iskaznice niti Raul nisu mogle odagnati gužvu, Nešo je uveo pravilo da nitko ne može u disko u tenisicama.

Tisuću maraka za svježe cvijeće

Dvije-tri godine nakon otvorenja, na snagu je stupio zakon prema kojemu je disko-klub smjelo imati samo društveno poduzeće. Prodaniću je ponuđeno da formalni vlasnik diska bude ni manje ni više već Čazmatrans, no on je tu ponudu odbio jer, kaže, nije želio poslovati poluilegalno. Pa je umjesto disko-kluba otvorio restoran. I to ne bilo kakav, već luksuzni – sa srebrnim priborom za jelo i polukristalnim čašama za vino u vrijeme kada se u većini bjelovarskih ugostiteljskih objekata vino točilo u trbušaste čaše kojih se danas sjećaju tek stariji naraštaji, popularne “gemištarke”.
Restoran Neš, štoviše, bio je toliko luksuzan da je uvršten u listu diplomatskih restorana.
– Kada je, primjerice, kineski ambasador došao u Bjelovar razgovarati o narudžbi Tomo Vinković traktora, imao je knjižicu sa popisom diplomatskih restorana diljem svijeta, a tamo je bilo i ime mog restorana – ponosan je Nešo. Ilustracije radi, opisuje kako je mjesečno trošio oko 500 eura (tisuću tadašnjih njemačkih maraka) samo na svježe cvijeće. Restoran mu je bio u podrumu, a diplomatski pravilnici nalagali su da u njemu svakog trenutka mora biti svježe cvijeće.

Kutjevački burgundac

Prisjeća se i kako je prvi u Bjelovaru imao prvo buteljirano hrvatsko vino – Kutjevački burgundac. A onda počinje najnevjerojatniji dio priče o bjelovarskim restoranima – podaci o potrošnji. Naime, Nešo kaže kako mu se znalo dogoditi da gosti samo u jednom danu popiju ni manje ni više već i 200 butelja vina, a nije bilo dana kada je prodao manje od njih 50.
– Zec (pokojni Željko Jandroković, Prodanićev suigrač, prijatelj i jedan od najpoznatijih bjelovarskih ugostitelja op. nov.) i ja smo jednom tjedno naručivali šlepr Laškog piva. Laško je u to vrijeme slovilo za najbolje pivo, a nije postao distributer u Hrvatskoj, pa smo mi uzimali taj šleper. Točno se sjećam, u njemu su bile 484 gajbe, i to nam je trajalo tjedan dana, ne računajući još i bačve za točeno pivo – prisjeća se naš sugovornik dodajući kako je Zec u to vrijeme držao legendarni kafić 19:14, nazvan po rezultatu jedne od pobjedničkih utakmica ORK Partizana.

Prva pizza u gradu

Neš je po danu funkcionirao kao poslovni restoran, dok su večernji sati bili rezervirani za građane. Što se pak hrane tiče, na meniju je bila internacionalna kuhinja, ali i lokalne delicije poput bjelovarskog svježeg sira i vrhnja. Valja reći i da Neš nije od prvog dana bio luksuzni restoran, već je to postao nakon godinu-dvije poslovanja. No, i tada je bio revolucionaran je već u to vrijeme nudio pizze i špagete, pa i jela koja danas smatramo fast foodom, poput hamburgera. Nešin disko-klub, a potom i restoran, podsjetimo, nalazio se u podrumu stare zgrade u Ulici Matice hrvatske, a prostor je bio u njegovu vlasništvu. Kupio ga je novcem kojeg je zaradio igrajući rukomet, a ne srami se priznati i kako je sve do 1978. godine, kada je otvorio Nash Club bio najškrtija osoba u Bjelovaru.
– Dobro sam živio od rukometa. S 18 godina već sam si kupio fiću, a 1975. godine imao sam “Žabu”, Citroen DS. Samo ja i komitet smo imali “Žabu”. Kada sam otvorio Nash Club, već sam vozio BMW – prisjeća se.
Bjelovarsku ugostiteljsku karijeru Nešo završava početkom 90-tih kada kao rukometni trener odlazi u Italiju. Kaže da se u dijaspori namjeravao zadržati dvije do tri godine, no ostao je 20 godina. U mirovinu je ušao kao voditelj luksuznog restorana “Colombiaia” u hotelu “Quisisana”, de luxe kategorije od šest zvjezdica, 19. na listi najboljih svjetskih malih restorana. Nakon povratka iz Italije, Nešo je ponovno otvorio Neš, no nije uspio ponoviti uspjeh.

Podmetanje noge konkurenciji kao bjelovarska tradicija

– Taman sam se vratio sa svjetskog prvenstva u Danskoj, kad me u Bjelovaru dočekala komisija za ispitivanje porijekla imovine. Moram sam platiti 18,8 milijuna dinara, što je bila protuvrijednost od osam tada popularnih automobila “Stojadin”. Uvjeren sam da su mi komisiju navukli momci iz Centrala, društvenog poduzeća za ugostiteljstvo, a razlog je zasigurno bila ljubomora – prisjeća se Prodanić.