Prošle godine u crne statistike  PU bjelovarsko-bilogorske, imenom i prezimenom je uvedeno 364 obiteljskih nasilnika koji su iza sebe posijali 469 žrtava, među kojima je bila čak 301 žena. No, ni ove godine optimizmu nema mjesta. U zamršenu kolopletu psihičkog i fizičkog zlostavljanja unutar četiri zida, vrte se gotovo jednake brojke, što dodatno potvrđuje kako prigodničarske izjave s najviših institucionalnih razina, unatoč dobroj vjeri i silnim milijunima eura, još uvijek ne padaju na plodno tlo.

Deseta obljetnica osnutka bjelovarskog skloništa za žrtve obiteljskog nasilja koje djeluje u sastavu Udruge IRIS tek je jedan od podsjetnika kako se ovoj pošasti ne nazire kraj. Premda skromnog prihvatnog kapaciteta od 16 mjesta, sigurnost pod ovim krovom, s pravom korištenja od godinu dana, na godišnjoj razini potraži oko 60 žena i djece iz cijele Hrvatske.

Kamo nakon skloništa?

Lani su, primjerice, u skloništu boravile 24 žene i 45 djece, što daleko premašuje brojku o čak 53 zahtjeva za smještaj, kojima se u svega 24 slučajeva moglo udovoljiti. Što se sa žrtvama događa nakon odlaska iz sigurnosti skloništa te kako im pomoći u otvaranju nove životne stranice, jedno je od ključnih pitanja na koje društvo još nije ponudilo prave odgovore. Vidljivo je to iz brojki navedenih u izvješću za prošlu godinu, nakon analize koja otkriva što se događa sa žrtvama nakon dužeg vremena od izlaska iz bjelovarskog skloništa.

Od 25 žena, čak osam ih se vratilo suprugu ili izvanbračnom partneru, tri su pronašle smještaj u široj obitelji, pet ih je zbog sigurnosti ili nepoštivanja pravila Kućnoga reda premješteno u skloništa na drugim lokacijama, a jedna je smještena u udomiteljsku obitelj. Samo četiri žene, ili 16 posto njih, započele su samostalan život. Jednak broj ih se vratilo na “staru” adresu, ako su njihovi zlostavljači odselili u drugu državu, napustili zajednički stan ili su “spremljeni” iza rešetaka.