Kako vrijeme brzo leti! Navršava se punih 25 godina od dana kad su dva odvažna pilota bivše vojske, riskirajući vlastite živote, svojim MIG-ovima 21 sletjeli na zagrebački, odnosno splitski aerodrom i stavili se na raspolaganje hrvatskom ratnom zrakoplovstvu. Bio je to nakon Rudolfa Perešina i Danijela Borovića novi uspješan prelet hrvatskih pilota, koji su na ovaj način jasno iskazali stav kako ne žele sudjelovati u ratu protiv vlastitog naroda, a za komandama jednog od zrakoplova sjedio je iskusni pilot Ivan Selak, naš Bjelovarčanin koji se i danas do najsitnijeg detalja prisjeća vlastitog i podviga svog kolege Ivice Ivandića.

Dok je još kao dječarac trčkarao Stanićima i išao u osnovnu školu u Kapeli 60-ih godina, maštao je o tome kako će jednoga dana postati pilot. Nije to bila samo prolazna očaranost ovim pozivom, kao u većine dječaka, već kako se kasnije pokazalo, čvrst odabir od kojeg nije odustajao ni unatoč protivljenju roditelja.

 Prvi let

-Nakon osnovne škole 1984. upisujem, kako se to tada zvalo, Vazduhoplovno tehničku školu u Rajlovcu kraj Sarajeva, misleći kako je riječ o školi za pilote, a ne zrakoplovne tehničare. No, to me nije pokolebalo i krećem na Vojnu akademiju u Zadru, nastavljam u Puli i nakon svih strogih pregleda koje sam prošao, počinjem letjeti na klipnom avionu Zlin 526, koji je prvom stepenicom u obuci pilota na kojoj se pada ili prolazi. Godinu dana kasnije sjedam u kabinu školskog zrakoplova Galeb, ali i dalje sanjam dan kada ću poletjeti na MIG-u, što se konačno i dogodilo 1981. Moj instruktor letenja mi je kazao da ću ja letjeti na ovom, još i danas zahtjevnom zrakoplovu. Sve se odvijalo tako strelovito zbog snage, moći brzine i okretnosti zrakoplova da sam u jednom trenutku pomislio kako će mi izmaći kontroli. Ali let je prošao bez problema, mada sam nakon slijetanja bio sav u znoju – prisjeća se umirovljeni brigadir Selak, koji je s još devetoricom kolega pripadao prvoj generaciji koja je letjela na MIG-u 21.

Službovanje u tadašnjoj vojsci nastavlja u zrakoplovnom puku smještenom u Bihaću, gdje godine prolaze u rutinskim letovima, sve do početka Domovinskog rata koji je označio novo poglavlje u njegovu životu.

 Planiranje preleta

U početku se među pilotima nije osjećala polarizacija, ali je kasnije postajalo sve jasnije kako se vojska stavlja na stranu samo jedne opcije. Tada su i neki od kolega drugih nacionalnosti počeli pokazivati svoje pravo lice, ali bez ustezanja ću reći kako je bilo i pilota Srba kojima je bilo jasno što se događa kada je počeo rat u Hrvatskoj. Tako neki od njih nisu izvršavali naređenja, nego su svoj teret izbacivali izvan naselja, dok je bilo i onih koji su bezpogovorno izvršavali zadaće – prisjeća se.

Već tada, 1991. godine, s kolegom Ivandićem počinje planirati prelet, čekajući pravi trenutak, ali u međuvremenu Selak je s teškim ozljedama preživio avionsku nesreću, ozljedio se i Ivandić pa je konačna odluka još neko vrijeme ostala „na čekanju“.
-Kada smo vidjeli kako vojska odvlači naoružanje iz Slovenije, ili točnije, krade ga, obojica smo odlučili pobjeći i vratiti zrakoplove u Hrvatsku kamo i pripadaju jer su kupljeni novcem koji je uplaćivao i moj otac. Zato kažem da nismo pobjegli, već samo vratili naše. Nakon preleta Rudolfa Perešina u listopadu 1991. i kasnije Danijela Borovića, pojačne su prismotre i moralo se paziti s kim se družite i što govorite jer su svi zidovi „imali uši“, ali unatoč tome nismo odustajali od naše nakane. Nešto kasnije, zrakoplovni puk se iz Bihaća preselio je u Užice i gotovo svakodnevno smo čekali kada ćemo se obojica naći u zraku – nastavlja Selak.

 Dan odluke

I konačno je osvanuo 15. svibnja 1992. kada se od jutra uvježbavao letački program. U prvoj grupi je poletio Ivandić, a posljednjoj, slučajno i Selak. Premda na planu letenja nisu prozborili ni riječ, znajući da ih posmatraju, osjetili su kako je konačno stigao odlučujući trenutak za odlazak iz vojske.

-Ivica je poletio nešto prije mene i kada smo obojica bili u zraku, nismo razgovarali, osim što sam mu signalizirao jednom uobičajenom rečenicom da su „kotači uvučeni“ koja ne izaziva nikakvu sumnju. Kako je bilo pitanje hoće li on imati dovoljno goriva jer je bio duže u zraku od mene, uputio se prema Splitu, odnosno Resniku, a ja na zagrebački Pleso. Počeo sam razmišljati što će se dogoditi ako zbog kvara ili drugih problema moram iskočiti. Znao sam da će, gdje god „padnem“, biti teško. Jer, što će se dogoditi ako s avionom jugo oznaka padnem u ruke Bošnjacima, kako će reagirati Srbi znajući da bježim, ili kako u Hrvatskoj objasniti da ne letim na borbeni zadatak nego vraćam avion u Hrvatsku? Bilo je to mojih 19 najtežih minuta letačke karijere kojih ću se sjećati do kraja života – priča Ivan.

 Domovinski rat

Nakon dolaska sudjeluje u svim ratnim operacijama od oslobađanja dubrovačkog zaleđa do „Oluje“, dodajući kako je hrvatsko zrakoplovstvo, premda u početku s malim brojem aviona, bilo, ne samo taktička, već i psihološka potpora našim braniteljima.
-Ponosim se svojim angažmanom u obrani Hrvatske, ali se ne osjećam herojem jer sam profesionalac koji se cijeli život školovao za rat. Istinski heroji su naši branitelji koji su ostavili svoja radna mjesta i obitelji, a da mnogi od njih prije toga nisu nikada imali pušku u ruci. Stoga valja beskrajno uvažavati ovu činjenicu jer je njima bilo teže nego nama – kaže.
Na svom „Osvetniku Dubrovnika“ Ivan je često letio i iznad bjelovarskih krovova, premda nitko nije mogao znati da za komandama zrakoplova sjedi njihov sugrađanin. No, nakon 1. siječnja ove godine on, a njegov vjerni stroj nešto ranije, zavijek su prizemljeni.
-Nakon više od 3.000 sati letenja na MIG-u otišao sam u mirovinu u kojoj konačno imam vremena za padobranstvo, zmajeve, paraglajding, ronjenje… Bilo je nekih ponuda za nastavak letenja u civilnom zrakoplovstvu, ali taj me posao ne privlači. Ili kako to volim objasniti svojim prijateljima, pitajte Schumahera hoće li nakon Formule 1 voziti autobus – na kraju će Ivan.