BJELOVAR – Bjelovarski konobarski veteran Siniša Hegediš može se pohvaliti s dva osobna i teško dostižna rekorda. Ovaj prepoznatljivi lik mnogim generacijama koje su zalazile u kafiće i restorane, više od 35 godina neumorno krstari između stolova, od čega punih 30 u jednom ugostiteljskom objektu. To možda i ne treba čuditi jer će mnogi njegovi bivši, ali i današnji gosti kazati kako je „rođeni konobar“, a to znači da je ovladao svim tajnama ovog zahtjevnog posla. Siniša je 1977. završio trogodišnje školovanje u bjelovarskoj Ugostiteljskoj školi i od tada postupno ulazi u dio još uvijek nepoznatog svijeta vlastita odabira u kojem će dočekati i mirovinu. A možda je njegov budući poziv već bio izgledan kada je, kako sam kaže, kao petogodišnji ministrant točio bevandu u crkvi Sv. Antuna.

Vatreno krštenje

-Već tijekom školovanja počinjem raditi u Ininom odmaralištu u Poreču gdje sam odmah ušao u „vatru“ i stekao dragocjena iskustva. Drugom važnom stepenicom držim posao u umaškom hotelu Istra, gdje stječem još više prakse i nakon povratka dobivam posao u restoranu „Šumski dvor“ u Kupinovcu. Nešto više od godinu dana svakodnevno putujem biciklom i potom se vraćam u grad, najprije u nekada popularni Klub „7“, a potom i prvi bjelovarski kafić „19:14“ – priča Siniša.

Upravo ovaj potonji lokal bio je svojedobno jednim od zaštitnih znakova Bjelovara i zasigurno preteča današnjeg Facebooka jer je bilo dovoljno samo proviriti na vrata i čuti najnovije gradske vijesti, pronaći zidara, automehaničara, prijevoznika, najjeftiniji brodski pod ili četvrtog za belu.

Gradska uživancija

Potrošački hitovi su bili malo Laško pivo i gemišti od Daruvarca, a omanji prostor je bio gotovo uvijek pun gostiju. Radilo se u „petoj“ brzini, i sjećam se dana kada sam olovnih nogu čekao kraj smjene. Gosti su uglavnom bili rukometaši, uključujući i dobar dio gradske publike među kojima su bili redoviti liječnici, profesori, odvjetnici i novinari, a to vrijeme pamtim po živahnoj atmosferi i mnogim zgodama. Jedna od njih je dolazak vremešnijeg gosta koji je zauzeo mjesto za središnjim stolom, iz džepa zimskog kaputa izvadio smotuljak papira sa salamom i polako počeo jesti. Iako „gazda“, pokojni Željko Jandroković, nije bio blagonaklon prema toj vrsti komoditeta, prekršio sam pravilo kuće, očekujući kako će gost skromni gablec ipak zaliti nekim pićem. Ali, on je posegnuo u drugi džep, izvadio pivo i uljudno me zamolio: „Konobar, hoćete mi otvoriti bocu?“- prisjeća se Siniša, kao i nekih tadašnjih izraza za pića. Tako se pivo nazivalo „germa“, kruškovac je bio „svatovac“, decilitar vina i dva vode „šampanjac“, a mentol u podravskoj varijanti „ono kaj dela vetra u ustima“. Naravno, nije uvijek sve išlo „glatko“, pogotovu kada počnu progovarati maligani.


Sa smješkom na licu, već punih 35 godina dočekuje goste

Sve tiše „birtije“

-Postoji nekoliko faza, od lijepe riječi do oštrijeg pristupa, ali i to je dio folklora okupljališta raznih temperamenata i karaktera. Ako je to konstanta, primjećujem kako je sve manje veselja na licima ljudi, za razliku od nekadašnjih razdraganih razgovora, a umjesto opuštanja, danas kao da svatko muči vlastitu brigu – procjenjuje naš sugovornik.

Ali, ako o svom poslu zna sve i pamti mnoge događaje, ipak ne zna koliko je puta do sada izgovorio rečenicu „Dobar dan, izvolite!“, ili koliko je napravio koraka. Da je plaćen „po kilometraži“, danas bi bio bogat, a ovako ipak ostaje neka od Sinišinih fotografija za okvir na kojem stoji kako je konobar „duša“ lokala, što tek nekima, poput njega, polazi za rukom.