Uz jadranske ugostitelje i hotelijere koji u sezoni naprosto vape za sezonskim radnicima čiji je broj iz godine u godinu sve manji, ništa manje glavobolje nemaju ni vlasnici obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava na kontinentu koji za berbe voćnjaka, vinograda ili povrća teško dolaze do dodatne radne snage kako bi ubrzali plasman proizvoda. Manjak sezonaca izravna je posljedica tržišnih „škara“ u kojima se nalaze proizvođači koji zbog, kako sami tvrde, niskih cijena proizvoda ne mogu jamčiti veću zaradu od 15 kuna po satu, što za poprilično naporan posao nije baš stimulirajuća nadnica. To znači kako će poslodavac za 10-satno radno vrijeme radniku isplatiti 150 kuna. Računajući aktualne cijene primjerice jabuka, kruška i ostalog voća, a dobrim dijelom i povrća, samo na radnu snagu utrošiti će 30 posto cijene proizvoda. A u tome, kako tvrdi poznati voćar i uzgajivač božura Željko Ledinski, nema matematike.

Dokinuti poticaji

-Manjak sezonskih radnika u poljoprivredi višegodišnja je konstanta koja će se teško promijeniti bez određene zakonske regulative. Većina radnika pronalazi posao kod „starih“ poslodavaca, dok su na popisu Zavoda za zapošljavanje pretežno nezaposleni iz ugroženih društvenih kategorija kojima je socijalna naknada veća od one koje bi mogli zaraditi vlastitim radom. Pri tome, ukoliko zaposle nekog sa Zavoda, vlasnici obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava ne mogu računati na poticaje, premda je sasvim svejedno radi li nezaposlena osoba u nekoj tvrtki ili OPG-u, ukoliko im poslodavci podmiruju doprinose. Da je tome suprotno, mnogi veći proizvođači bi zaposlili stalne radnike, umjesto da uoči svake sezone velikih radova traže oslonac u sezoncima – kaže Ledinski.

Jedan od iskusnijih povremenih radnika na „modroj i zelenoj brazdi“ koji je želio ostati anoniman tvrdi kako gotovo svi poslodavci poštuju zakonske propise urednim lijepljenjem markica u njihove iskaznice temeljem kojih na kraju godine prijavljuju radni staž.

 Sezonci iz “uvoza”

-Sadašnjim propisima je predviđeno da radnik na sezonskim poslovima kod jednog poslodavca može godišnje raditi najviše tri mjeseca, što nije najsretnije rješenje jer je zavisno od tipa proizvodnje ovaj rok moguće i produžiti, što bi mnogima dokinulo brige oko pronalaženja novog posla. Već godinama početkom sezone radim na berbi jabuka, potom nakratko odlazim na more očekujući početak berbe grožđa. Istina, zarada je skromna, ali u nedostatku drugog posla i to je bolje od besposličarenja – kaže naš sugovornik.

Istodobno, Ministarstvo poljoprivrede je ograničilo broj inozemnih sezonskih radnika pa je tako ove godine izdano samo 15 radnih dozvola, što nije dovoljno za potrebe tek jednog od većih proizvođača koji može računati na domaću radnu snagu. Ali, mnogi koji su bliže granici s primjerice BiH, gdje je i najveća ponuda, ovom problemu dosakaču dnevnim zapošljavanjem radnika koje vraćaju u matičnu zemlju i potom ih ponovo „uvoze“. Suprotan su primjer neke europske zemlje u koje sezonci i dalje uz posredovanje agencija u neograničenom broju odlaze na povremene poslove, poput branja šparoga ili drugog voća i povrća, i to za dnevnu zaradu i do 100 eura.