Posljednjih nekoliko godina mali drvoprerađivači su ogorčeni strategijom Hrvatskih šuma u dodjeli sirovine prema kojoj je prednost na strani finalnih proizvođača, dok su svi ostali na začelju, barem kada su u pitanju kvote kojima će se podmirivati ova gospodarska grana. Tako podaci za prošlu godinu potvrđuju kako su Hrvatske šume na državnoj razini planirale sječu od 2,2 milijuna „kubika“ drvne mase, što je planska zadanost koje su svjesni i mali prerađivači, ali problem raspodjele drveta i dalje ne silazi s dnevnog reda njihovih brojnih skupova na kojima mjerodavnom ministarstvu i Hrvatskim šumama ukazuju na neravnopravan položaj u snabdijevanju sirovinom. Tako u bjelovarskoj Radioni za obradu drveta Unger tvrde kako se godinama ništa ne mijenja u politici poticanja malih proizvođača, među kojima su i oni koji su zbog smanjenih isporuka morali dokinuti finalnu doradu.

Teško isplativa bukva

-Postavlja se pitanje mjerila po kojima se određuje tko je „finalist“, a tko radi poluproizvode. Naime, neke dosadašnje kontrole su otkrile kako i oni koji na račun finalne proizvodnje imaju prioritet u opskrbi, ne samo kvalitetom, nego i količinom, u gotove proizvode pretvaraju tek 20-ak posto ukupne djelatnosti. Istina, nedavno je udrugama proizvođača zbog viška na tržištu ponuđeno drvo bukve i jele, kako bi im se „zatvorila usta“ u traženju povećanja godišnjih kvota. Ali taj sortiment zahtjeva isti posao za daleko skromniji plasman, čime se onima koji su u raspodjeli već godinama na začelju, nije previše pomoglo. Pri tome nam i dalje nije jasno kako neki mogu bez problema dobiti prvu i drugu klasu drveta, dok se svi ostali moraju zadovoljiti tek onim što ostaje na skladištima – kaže Branimir Unger.

Prema dosadašnjem ugovoru, Ungerovi mogu računati na 1.800 kubičnih metara drveta, premda im na godišnjoj razini nedostaje barem još 200 „kubika“, kako bi mogli imati koliko-toliko isplativu proizvodnju, a daleko više je potrebno za ponovno pokretanje finalne izrade. Unatoč tome, tijekom svih ovih godina preživljavanja, nisu otpustili ni jednog od 11 zaposlenika, nadajući se boljim vremenima.

 Zadržali sve radnike

-Unatoč činjenici da smo već kupili opremu za sušenje drveta, u što smo uložili oko 120 tisuća eura, u tim prostorima mjesecima samo skladištimo robu. Stoga smo uz sadašnje kvote „osuđeni“ na kupnju drveta putem natječaja, koja je mnogima neisplativa jer se pretežno radi o sortimentima niže klase, uz nerealno visoke cijene. Mnogi iz naše branše smanjuju ili pak zadržavaju proizvodne kapacitete na dosadašnjoj razini jer u konkurenciji „velikih“ nakon raspodjele drveta možemo i nadalje računati samo na „kosti bez mesa“. Kako nam i dalje kronično nedostaje robe za tri godišnja mjeseca, u tom periodu se udružujemo s drugim proizvođačima unutar naše udruge i pokušavamo preživjeti – dodaje Unger.

Prereži i prodaj

Premda priča o raspodjeli drvnih sirovina i nije tako jednostavna, s obzirom da je isprepletena nizom detalja, mali proizvođači koji trenutno u svojim pogonima „drže“ 75 posto zaposlenih u drvnoj industriji, čini se s pravom negoduju protiv sadašnje politike. Uz to, veći dio njihovih pogona se nalazi u seoskim sredinama, pa i s ovog stajališta opravdano postavljaju pitanje mjerodavnima na čemu se temelje sve strategije poslovnog i socijalnog oživljavanja tih područja. U ovom slučaju nije riječ o alibiju, već iskustvenim pokazateljima onih koji godinama trpe, usudili bismo se kazati, diskriminatorsku politiku Hrvatskih šuma. Naime, ako su Ungerovi imali dovoljno socijalne osjetljivosti, i tijekom svih ovih godina nisu otpustili ni jednog radnika, drugi su upravo zbog te iste politike bili prisiljeni na suprotno. U stvari, riječ je o dosta „skliskom“ terenu gdje se finalna proizvodnja ne ispunjava u planskim proporcijama i „hvata“ dio sirovine po principu „prereži, pa prodaj“, čime se vješto pribavlja i onaj dio drveta koji bi trebao završiti u rukama vlasnika malih pilana.