Mario Pizent jedan je u nizu mladih Garešničana koji su u posljednjih desetak godinama, tražeći bolje životne prilike, napustili rodni grad. S djevojkom Majom već sedam godina živi u Rovinju, gdje oboje rade u ugostiteljstvu. No, u 350 kilometara udaljenom Rovinju, mladi se par svoje Garešnice najčešće prisjeća kroz Marijeve prekrasne fotografije koje uslika u rijetkim trenucima kad je doma. Mario nam otkriva kako gd je fotografija oduvijek zanimala, a posljednjih mu je godina postala ozbiljan hobi.

Stalna edukacija

-Već kad su se pojavili mobitelji s malo boljim kamerama, počeo sam više fotografirati. Onda sam s vremenom kupio pravu fotografsku opremu kako bih se svome hobiju mogao posvetiti baš onako kako treba – priča nam Mario, u šali dodajući kako to njegovoj djevojci ponekad i nije previše drago, s obzirom da oprema za fotografiranje nije nimalo jeftina. Kao pravi zaljubljenik, Mario se svakodnevno educira o svom hobiju putem različitih web tutorijala, foruma i stručnih stranica. Kaže kako mu nimalo nije mrska ideja da se jednoga dana u potpunosti posveti fotografiranju.
-Zašto ne? To je nešto što me jako veseli, no uz današnji posao ne stignem ni iz hobija fotografirati koliko bih želio – kaže naš mladi sugovornik.
Otkriva nam kako voli fotografirati baš sve što mu se u nekom trenutku učini zanimljivim – od pejzaža, vizura određenih mjesta, ljudi…

Neobična želja

-Zapravo, možda je najzanimljivije fotogrfirati ljude, i to onda kad oni ne znaju da ih snimaš. Tada obično nastanu najbolje fotke – kaže Mario. Na pitanje koju bi osobu na sviju najviše volio fotografirati, nudi neočekivan odgovor.
-Bila bi to moja djevojka Maja. Ona se ne voli fotografirati i nikad mi ne dozvoljava da nju fotkam. Bio bi pravi uspjeh kad bih je nagovorio na to – otkriva nam kroz smijeh.
U Garešnicu se, kaže, ne misli vraćati.
-Odmah po završetku srednje škole shvatio sam da ovdje nema budućnosti za mene i da sreću moram tražiti negdje drugdje. Isto je učinila i većina mojih prijatelja pa se zapravo ovamo nemamo kome vraćati. Dođem jednom ili dvaput godišnje, no ne vidim se ponovno ovdje za stalno – zaključuje Mario.